Po dužnosti primoran gledati čitavu trosatnu dodjelu nagrada američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti (koja tradicionalno balansira između potrebe da, s jedne strane, po najkraćem postupku odradi što treba i želje da, s druge strane, iz te repetitivne muke izvuče televizijski događaj vrijedan gledanja), autor ovih redaka odlučio je fabricirati svoje iskustvo i svoja četiri zida zamijeniti onima dvorane Dolby Theatre. No, nesklon prevelikom zanosu, jedino zamislivo iskustvo izravnog sudjelovanja otvorilo se u mogućnosti tzv. „seat-fillanja“, svojevrsnog statiranja, grijanja stolice i ispunjavanja kadra dok razne zvjezdice puše, piju, jedu ili povlače lajne van dvorane.
Signal sam konačno uspio uhvatiti u kutu prostorije u koju su nas pustili dva-tri sata prije toga, uz bočicu izraelske vode, Amazonove krekere i plastificirani mršavi sendvič s kriškom sira. Ljudi oko mene su mi dojadili, a htio sam biti u toku s odijelima i toaletama s crvenog tepiha kako bih mogao lakše prepoznati holivudske (i ine) face jednom kada me puste u dvoranu. Počeo sam gutati svoj hladni sendvičak dok sam skrolao po britkim, dirljivo sardoničnim objavama Guardianovih novinara koji su sve pratili uživo (još uvijek neskriveni iza magičnog paywalla); u nedostatku Korkutove ekspertize, morao sam se zadovoljiti korektnim i pristojnim pojašnjenjima Chloe Mac Donnell i Morwenne Ferrier. Za oko su mi zapeli Andrew Garfield i njegovo Guccijevo espresso odijelo, Doja Cat u Balmainovoj haljini koja me podsjetila da doba leopard-uzorka (srećom!) nije završilo s Dadiljom davnih ’90-ih i Adrian Brody koji me podsjetio da su Armanijeve oprave tako dosadne. Dok se ukazao Chalamet u predivnom odijelu Givenchy boje sira mog sendviča, netko mi je zabio lakat u leđa. Bilo nas je vjerojatno više od dvije stotine nagurano u tu poveću mračnu prostoriju ispod same dvorane; čelo mi se lagano orosilo od komešanja, kao i pazusi, i kada sam čuo štropot skupih cipelica po tapeciranim parketima iznad nas, nisam bio siguran umišljam li.
Otvorila su se najmanja vratašca na svijetu (opravdani pleonazam), ukazala se nejasna silueta tehničarke zadužene za nas jadne seat-fillere i rekla nešto što nisam mogao čuti zbog sada preglasnih zvukova nenadahnute uvodne špice posvećene klimatskim promjenama poharanim gradom anđela (No place like home, huh). Počeli smo se slijevati na ljubičaste hodnike, kao preuzbuđeni štakori u Nosferatuu ili izmoždeni natjecatelji u razvučenoj seriji Squid Game, nestrpljivo čekajući svoj trenutak. U masi iznajmljenih, šljaštećih odjevnih predmeta moj su sako i košulja iz trgovine rabljene odjeće na Sunset Boulevardu pripadali nekom drugom filmu. Generička izmjena kadrova urbanog kaosa u dvorani je počela završavati, a prvo što sam vidio kada sam pušten u dvoranu sirota je nebeska poruka WE <3 LA (to mi se učinilo užasavajuće jeftinim naspram najdestruktivnijeg požara koji je to područje vidjelo; postoji li kakav drugi način odavanja počasti na Oscarima osim politički nemuštih mashupova). Zrak je u dvorani bio toliko ugodno parfimiran da mi se smučilo i jedva sam dogegao do svog mjesta na kojem je trebao (ili teoretski mogao) sjediti Bob Dylan.
Ariana Grande izvela je Somewhere Over the Rainbow, pjesmu iz Čarobnjaka iz Oza (The Wizard of Oz) za koju je Judy Garland davne 1939. osvojila Oscara . Dok je očito što je takav izbor pjesme u doslovnom smislu potaknulo − posebice kada joj se na pozornici pridružila njezina taktilna prijateljica i viralna partnerica iz Zlice (Wicked), Cynthia Erivo i dala izvedbu noći, numere iz The Wiza i te tzv. Zlice − zastrašujuća poveznica današnjeg trenutka s onim (pred)ratnim svijetom koji je srljao u nepovratni nacionalizam, nacizam i fašizam. Iako je SAD tada uvjetno rečeno bio oaza za mnoge koji su trebali pobjeći od zločina protiv čovječnosti, a tako i protagonist nebuloznog filma Brutalist, više od osam desetljeća kasnije konačno se pokazao onakvim kakav jest; kao krvožedna, vojskom opsjednuta, kasno-kapitalistička utopija pod palicom infantilnih, transfobnih megalomana. Je li kod kuće zaista najljepše? Ako je suditi prema čitavoj večeri, u kojoj kao da je vrijedila stroga zabrana spominjanja određenih imena… valjda? Otresao sam posljednje mrvice kruha sa sakoa i poslušno zapljeskao anđeoskom duetu Erivo i Grande.
Svjetla su se počela paliti u dvorani, načičkana lica dobivati obrise; skužio sam da ekipa Anore sjedi na suprotnom dijelu ogromne hale i počeo se miriti kako ipak neću izbliza vidjeti dobroćudnog Jurija Borisova i vrckavu Mikey Madison koju cijenim još iz vremena nedovoljno uvažene serije Pamele Adlon, Better Things, u kojoj je glumila buntovnu kćer. Spomenuti film bio je, kako će se ispostaviti, veliki pobjednik te večeri – od šest nominacija osvojio je u pet kategorija, čime je, kažu, nezavisni redatelj Sean Baker postao prva osoba u povijesti koja je osvojila četiri Oskara u istoj godini za isti film. Naime, četiri kipića dobiti u istoj večeri pošlo je još za rukom samo Waltu Disneyju, ali to je bilo za različite filmove.
(Za manifestaciju toliko opsjednutom vlastitom povijesti i pronalaskom prvih jedinstvenih postignuća, za koji je uvijek potrebna posebna vrsta mentalne gimnastike, zanimljivo mi je koliko ulaže u to da se povijest, a i sadašnjost, ignorira ili u najgorem slučaju adekvatno upakira. Je li moguće da je politika ove godine naprosto passé? Osim što se u svim svojim monolozima uglavnom nesmiješni voditelj Conan O’Brien nije nijednom dotaknuo velikih društveno-političkih tema koje paraliziraju ne samo američko društvo, već i svijet u cijelosti, večerom kao da je vladao moratorij na spomen određenog imena. Valjda su svi kolektivno prihvatili da su impotentni oko gorućih društvenih problema, kao što je isto ironično istaknula Nikki Glaser u daleko zabavnijem monologu na dodjeli Zlatnih globusa. Govoriti o pravima i slobodi, ali i oduprijeti se silama zla pokazuje se mogućim samo u okvirima fikcije. Zato ni ne čudi da o transrodnim osobama u kvazi-Meksiku ni redatelj Jacques Audiard ni njegova glumačka postava iz Emilije Pérez u svojoj aroganciji nisu u stanju reći ništa više od onoga što piše na papiru; sve su to elementi u izgradnji jedne univerzalne priče o traženju sebe i tomu slično.)
Tako, vratimo li se na Seana Bakera, višeput se pristojno zahvalio seksualnim radnicama na njihovoj suradnji i žrtvi, kao i Mikey Madison koja je neočekivano nagrađena Oscarom za najbolju žensku ulogu. Ovdje odabirem riječ neočekivano ne zato što smatram da ga nije zaslužila (varljivi i redukcioni koncept zasluge zasebna je tirada u nastajanju, već zato što bi u narativnom smislu, barem ovako površinski, imalo mnogo više smisla da je istu osvojila „ponovo otkrivena“ i Zlatnim globusom nagrađena Demi Moore u groteskno zabavnoj i maestralno tempiranoj Supstanci Francuskinje Coralie Fargeat. Njezina je in-your-face uloga starije žene koju je industrija prožvakala, ispljunula i razmrskala mjesecima punila stupce članaka i grla kritičara i publike, što je pripremalo teren za fini finale njezinog comebacka. Međutim, ono što su njihov marketing i PR smetnuli s uma – ili samo mediji i ljudi koji su pažljivo krojili tu štoriju – jest da je Supstanca inspirirana stvarnosti. Ona počiva na duboko usađenim premisama i idejama o starenju, uspjehu i traženju priznanja, te jedino što se zapravo moglo dogoditi jest da Demi Moore izgubi. (Mljackavi klimaks, doduše, ovdje je nažalost izostao.) A isto je moguće da MUBI naprosto nije mogao uložiti 18 milijuna dolara u oskarovsku kampanju za svoj 18-milijunski film kao što je to indie Neon uspio napraviti za Bakerovu 6-milijunsku indie Anoru. Ostaje pitanje koliko su pokrile napojnice iz kluba tijekom snimanja.
Vratimo li se i na sam početak, o potencijalnoj problematičnosti scene u kojoj se Conan O’Brien poigrava s transformacijom iz Supstance, nastupajući kao „supstrahirana“ verzija lika Demi Moore tako što izlazi iz njezinog tijela, figurativno i doslovno gazeći ženu koja je spremna za svoj krupni kadar, ne planiram pisati − to je šala koja piše samu sebe. O’Brienove ostale pošalice odreda su bile više-manje nekontroverzne i zaboravljive, igrale na sigurno (jedino se usudio pecnuti „bad girl“ Karlu Sofiju Gascón i „bad boya“ Drakea), često i na njegov račun kao samosvjesnog luzera; politike, dakle, nije bilo ni za lijek. Nagrade su se počele nizati i, sukladno mojim očekivanjima, zaista je dosadnije uživo. Kieran Culkin je primio kipića za sporednu mušku ulogu u Stvarnoj boli Jesseja Eisenberga i podsjetio ženu da mu treba roditi još djece; simpatično prestravljena latvijska ekipa animiranog filma Poplava, u režiji Gintsa Zilbalodisa, primila je Oscara uz poticajne riječi da se svi moramo potruditi i nadići međusobne razlike; red je došao i na iranski redateljski duo Shirin Sohani i Hosseina Molayemija zaslužan za kratki film U sjeni čempresa (In the Shadow of the Cypress) koji su se upustili u (ne)pripremljenu, neispavanu razmjenu replika. Conan O’Brien povremeno bi se pojavio da provjeri dišemo li još uvijek, uz komentare toliko usputne da se nisam sjetio dignuti pogled s mobitela koji sam kriomice pogledavao.
Ove su godine dvjema kategorijama odlučili posvetiti nešto više vremena i volje nego inače – fotografiji i kostimografiji – tako što je svaku nominiranu osobu predstavio glumac, odnosno glumica iz filma na kojem su radili; gotovo su svi govori djelovali kao školski sastavci, uz časnu iznimku američkog (SNL) komičara Bowena Yanga (Zlica) i vječnog kulera Willema Dafoea (Nosferatu). Yang je govor izveo nestrpljivo i lagano naživcirano, a Dafoe je svaku riječ naglašavao s podjednakom slasti (nisam očekivao da ću frazu „naked rotting corpse of an ancient vampire“ ikad moći doživjeti seksualno). Usred dodjele četvrte nagrade, za kostime, iz polumeditativnog stanja izvukla me čvrsta ruka voditeljice; čini se da sam mjesto grijao nekom simpatičnom gospodinu koji je, navodno, tu bio nominiran po četrdeset sedmi put za svoj producentski rad. Opet sam se našao u ljubičastom hodniku, pa sam imao vremena prisluškivati o čemu pričaju moji kolege grijači stolica; tako sam saznao da se Mick Jagger onesvijestio od previše šećera, da Ralph Fiennes ima problema s mjehurom, te da nitko ne može pronaći Billa Skarsgårda (kasnije je navodno na scenu izašao prerušen u Jane Squib). Od jedne grupice načuo sam negodovanje jednim nominiranim glumcem, ali prije nego što sam uspio saznati ime već su me odvukli natrag u dvoranu. Koliko sam popratio na svom od znoja vlažnom uređaju, dodijeljene su scenarističke kategorije (Anora za originalni, a Konklava za adaptirani scenarij) i ona za šminku i kosu (zasluženo za Supstancu) i uslijedila je podosta besmislena i nemala posveta Jamesu Bondu čiji jedini razlog za postojanje mogu pronaći u opravdavanju troškova. Bez godišnjica, bez sjećanja, bez ideja. Poželio sam se vratiti u zagušljivi hodnik. Međutim, moram priznati da ima nekakve ironične, ako ne i metatekstualne pravde u tome da se brend koji je uvijek inovirao nove načine da organski smjesti proizvode svojih sponzora u radnju sada pretvorio u proizvod koji je potrebno uklopiti u tkivo drugog vizualnog sadržaja. (Tješi što nije bilo kineskih poljoprivrednih strojeva.) No hajde, barem su tri pjevačice – tajlandska reperica Lisa za koju nisam prije čuo, ali sam saznao da je članica Blackpinka, koji nisam dosad slušao, i da glumi u novoj sezoni Bijelog lotosa (The White Lotus), senzacija Doja Cat i Raye – dobile priliku pokazati se na velikoj pozornici.
Posjeli su me negdje u sredinu, iza vrlo visokog nizozemskog producenta čije ime nisam znao, tako da nisam vidio dobar dio pozornice, ali mi je laknulo kada sam skužio da sada bolje vidim Isabellu Rossellini u plavom baršunu. Takav stilistički izbor ujedno je pokazao veći trud oko posvete velikom američkom nadrealisti Davidu Lynchu, koji možda jest obitavao na marginama mainstreama, kako zorno prikazuje Karla Lončar, ali je svojim holivudskim morama zasigurno zaslužio bolje mjesto u trosatnom showu. Valjda se nitko u tu svrhu nije sjetio zakupiti reklamni prostor. Ili ga nakon Bonda naprosto nije ni bilo. Ruku na srce, i Bond je umro, ako je vjerovati posljednjem filmu, pa ga se valjda zato moramo prisjećati, a riječima jednog korisnika, Davidu Lynchu ne treba Oscar, Oscaru treba David Lynch. „She wore blue velvet, bluer than velvet“, motalo mi se po mislima dok sam piljio u Rossellini; za to je vrijeme Daryl Hannah odradila potrebni minimum ukrajinskih emocija uz jedan uzvik „Slavu Ukrajini“ te Oscara za montažu dala Seanu Bakeru („spasio sam ovaj film u montaži“, komentira redatelj svoju montažersku ulogu), Da’Vine Joy Randolph je neurotičnoj Zoe Saldañi dala Oscara za sporednu žensku ulogu u Emiliji Pérez (inače najvećoj gubitnici večeri; od trinaest nominacija realizirale su se samo dvije u nagrade) i dok je ona zahvaljivala svojoj obitelji i mužu, pokušavao sam skužiti mogu li na prste jedne ruke izbrojati koliko je minuta Rossellini bila u Konklavi ili će mi za to ipak trebati dvije. Baršun je, u svakom slučaju, bio lijepi touch. Mislim da se nakon svoje kategorije pokupila, doduše, tako da nisam više imao u što piljiti pa sam morao početi eksperimentirati položaje iz kojih ću najbolje vidjeti sve što se odvija na pozornici, mimo nizozemskog producenta. Kada je dodijeljena i nagrada za najbolju pjesmu, spomenutom cringe teamu Emilije Pérez (pokušavao sam na ekranu u daljini vidjeti koju je boju haljine odabrala Karla Sofia Gascón, ali čini se da joj nije bilo dopušteno sjediti uz ekipu iz filma), čuo se bijesni uzdah vječito nominirane, nikad nagrađene Diane Warren (ovaj put za pjesmu The Journey napisanu za The Six Triple Eight, nekakav ratni film za koji sam prvi put čuo te večeri). Izvadio sam kikiriki iz džepa i pokušao što mirnije otvoriti vrećicu.
Conan O’Brien je došao pa otišao, a na stejdž su izišli Samuel L. Jackson i Selena Gomez dodijeliti Oscare u dokumentarnim kategorijama. Po njihovim poprilično prvoloptaškim komentarima poprilično sam siguran da dokumentarce ti ne gledaju. Svakako, jedna je nagrada otišla Molly O’Brien za film o njezinoj teti Orin O’Brien, prvoj ženskoj glazbenici u Njujorškoj filharmoniji, a druga, ona dugometražna, palestinsko-izraelskoj ekipi za Jedinu zemlju (No Other Land). Nadolazeći dašak politike me razbudio, bio sam ugodno iznenađen što se u cionističkom društvu hvali film koji prikazuje izraelsku brutalnu okupaciju Palestine čak prije nego što je određeni dan u listopadu počeo služiti kao izgovor za genocidne porive. Basel Adra je pred punim auditorijem rekao da se nada da njegova novorođena kći neće trebati živjeti u uvjetima aparthejda i pozvao zemlje na konkretnije djelovanje, dok je Yuval Abraham bizarno odlučio opravdati ljudima svoje sudjelovanje na filmu; njihovi glasovi tako su jači, a njihovo prijateljstvo dokaz da postoji alternativa nasilju. Nismo li to već davno znali, ili kako točno misli Yuval da je moguće vidjeti da su njihovi životi isprepleteni van konteksta užasne i od međunarodnih institucija osuđene nepravde? Pljeskom smo ih ispratili s pozornice i show se nastavio.
Tu sam negdje ušao u stanje meditacije (kratko sam zaspao) i probudio se taman kad je Conan O’Brien vrckavo pojasnio: „Ako još uvijek uživate u showu, vi imate nešto što se zove stockholmski sindrom.“ Osvrnuo sam se oko sebe da vidim mogu li prepoznati užitak na licima. Na moje iznenađenje većina se ljudi oko mene tijekom mog drijemeža izmijenila; prepoznao sam podosta veselih lica seat-fillera koji su konačno mogli udisati isti zrak kao (neke) njihove najdraže zvijezde. Zato nas je sve neugodno iznenadilo kada je Adrien Brody na putu do mikrofona odlučio žvakaću iz usta baciti svojoj supruzi; ona, naravno, nije završila u rukama modne dizajnerice Georgine Chapman (koja, šapću mi drugi zli jezici, sirota ima dvoje djece s onim Harveyjem Weinsteinom) već u krilu indignirane studentice filma koja je grijala stolicu Lily-Rose Depp. Brody je krenuo zahvalama Bogu i njegov povijesni šestominutni govor bio je toliko pompozan i nekoherentan da nisam mogao prestati razmišljati o tome kako je prije dvadeset godina mojoj sestri bio najdraži glumac. I on se želi moliti za „zdraviji i inkluzivniji svijet“ i želi da „antisemitizma i rasizma“ više ne bude; sjedio sam blizu Bradyja Colberta i nisam uspio pročitati nijednu emociju s njegovog lica. Najednom me tu spopada spoznaja da nije ni bila toliko luda ona Miss Teen iz Južne Karoline koja je 2007. godine izjavila da njezini sunarodnjaci ne mogu pronaći SAD na karti svijeta zato što karte nemaju. Kakav je to „zdraviji“ svijet u očima (nad)prosječnog Amerikanca? U kakvom svijetu žive oni koji su sposobni raditi filmove o zvjerskim zločinima iz prošlosti, a nesposobni prepoznati iste u sadašnjosti? I je li stvarno tako teško progutati žvakaću?
I da, prespavao sam kategoriju kratkometražnog igranog filma, tako da nisam vidio reakciju Čovjeka koji nije mogao šutjeti kada nije osvojio zlatni kipić; nizozemska redateljica Victoria Warmerdam i visoki producent Trent osvojili su za film Nisam robot (I’m Not a Robot), simpatično, ali prozračno ostvarenje u kojem glazbena producentica zapada u egzistencijalnu krizu kada uvidi da ne može dokazati svome računalu da nije robot. U neku ruku ne razumijem svu tu dramu; ne bi li upravo oslobađajuće bilo otkriti da smo roboti, naročito u ovom trenutku kada imamo preveć razloga sramiti se što smo ljudi? Čovjek koji nije mogao šutjeti bio je jedan, a onih tihih puno više. Nažalost nisam uspio uživo čuti Bakerov završni govor o važnosti nezavisnih kina kao mjesta razvoja dobrih filmskih navika, kada je osvojio Oscara za najbolji film, u kojem je i majci čestitao rođendan, jer su svi pohrlili natrag u dvorane. Opet sam se zatekao u ljubičastom hodniku s ostalim zabezeknutim kolegama. Dok su ljudi pljeskali ekipi iz Anore, među nas je uletjela nadobudna asistentica produkcije, ekstatično počela bacati paketiće kondoma s logotipom filma po cijeloj prostoriji i derati se kao Ani. Sjetio sam se da na mom imaginarnom putu u Los Angeles još želim stići u Winkie’s Diner (ne Ceaser’s), da bih naručio šalicu kave i piletinu s brokulom s malo soja-sosa, u čast i slast neponovljivom američkom redateljskom geniju. Čast kakvu i uistinu zaslužuje.
