Iako se u domaćem javnom diskursu Hrvatsku sve više profilira, bilo kao centralnoeuropsku, bilo kao mediteransku državu, dok se asocijacije na Balkan i bivšu Jugoslaviju uglavnom izbjegavaju, stvarnost dosta često demantira te „pobožne želje”, i to po pravilu čini vrlo glasno i jasno. Posljednji od primjera da je skupni jugoslavenski kulturni prostor i dalje vrlo živ, dapače življi nego ikada, dolazi nam s Pule, iz programa manjinskih koprodukcija, a od 11 naslova svi su nekako „regionalni” i „balkanski”, dok su devet od njih većinske produkcije jedne od bivših jugoslavenskih država. Dašak daleke sjeverozapadne egzotike unio bi možda naslov Sami u Reykjaviku Ninne Pálmadóttir (u Puli prikazan u Greater Adria programu), ali film i pored hrvatskog doprinosa (Ivor Šonje kao montažer i Tihomir Vrbanec kao dizajner zvuka), službeno nije hrvatska koprodukcija, ili možda još jedan islandski naslov, When the Light Breaks Rúnara Rúnarssona, koji je, doduše, snimljen u koprodukciji s Hrvatskom, ali mu festivalska strategija ne uključuje ovogodišnje izdanje Pule, pa ćemo ga vjerojatno vidjeti na sljedećem.
To se, međutim, nije dogodilo, pa smo tako završili na 9 „post-jugoslavenskih”, te po jedan rumunjski i mađarski film. Što nam, između ostalog, govori da se filmska koprodukcija ne može na silu „složiti” kako bi odgovarala politički proklamiranoj realnosti, već uvjeti za sastavljanje ovise o nekim drugim stvarima. Prvi od tih faktora mogao bi biti skupni jezik (u slučaju filmova prispjelih iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore) ili makar dovoljno sličan (u slučaju onih slovenskih i makedonskih uradaka). Drugi su osobna i poslovna poznanstva, kako između autora i producenata, tako i između samih producenata koje rezultiraju opetovanim suradnjama. Treći mogu biti izbori na osnovu vlastitih stilsko-poetičkih preferencija, a četvrti temeljne i dugoročne računice.
Za potonji bi možda najilustrativniji primjer bila već druga koprodukcijska suradnja Kinorame na projektima filmova Radua Judea. Jer Radu Jude je doista jedan od najboljih europskih filmaša, i to jedan od onih koji redovito dobivaju nagrade na prestižnim svjetskim festivalima, a to sve čini s produkcijski vrlo skromnim filmovima u kojima nije preskupo sudjelovati, a može se dugoročno isplatiti. U slučaju njegovog najnovijeg uratka, Ne očekuj previše od kraja svijeta koji je prošle godine pobijedio u zvaničnom programu Locarna, riječ je o masivnom i prilično eklektičnom uratku podijeljenom u dva dijela, a u čije su tkivo utkana i Judeova iskustva dok je radio kao „fikser” za strane produkcije, i komentari rumunjske stvarnosti, i rasprava o filmografiji Uwea Bolla i jedan stari, možda čak i kultni rumunjski film i još mnogošta, čini se, bez ikakvog „filtera”. Rezultat je kaotičan film koji svojim „judeovski” svedenim i preciznim drugim dijelom može nagraditi gledatelja, ali do čega treba izdržati dva sata „bombardiranja” vrlo slobodnim tokom misli i napadnom estetikom.
Možda se kao jednako dobar zalog za budućnost mogu ispostaviti i neke druge suradnje, kao što je to, opet, Kinoramino učešće na novom projektu Gorana Stolevskog, Domaćinstvo za početnike. Podsjetimo, autorov prvijenac Nećeš biti sama, snimljen u koprodukciji Sjeverne Makedonije, Australije i Srbije, s kombiniranom postavom internacionalnih i regionalnih glumaca, dosta pozornosti je na sebe skrenuo već premijerom na Sundance Festivalu. Domaćinstvo za početnike označava svojevrsni prelaz Stolevskog u ligu gdje se „puca” na velike europske festivale (u ovom slučaju, to je bila Venecija) i na nagrade filmskih akademija, dakle, na Oscare i na EFA nagrade. Na stranu što su u filmu rasni, socijalni i „queer” ugao na silu spojeni kao po zadatku, film je putovao po festivalima, uz nominacije i nagrade, što od Stolevskog čini „igrača” kojeg nije loše imati u svom timu. Plasman u Puli, odnosno Zlatna arena za najbolju hrvatsku manjinsku koprodukciju još jedna je potvrda teze.
Kinorama je sudjelovala i u dvije koprodukcije sa Srbijom, na filmovima Lost Country Vladimira Perišića i Radnička klasa ide u pakao Mladena Đorđevića. Dok je Perišićev filma, kao i onaj Stolevskog, u Hrvatskoj već prikazan na prošlogodišnjem Zagreb Film Festivalu, Đorđevićev je u Hrvatskoj zaigrao nedavno na Subversive Festivalu. Oba filma također dolaze s etiketom velikih festivala (kod Perišića je to Cannes, kod Đorđevića Toronto), ali jedan spada u red arthouse, a drugi u red žanrovskih uradaka. Oba, međutim, imaju određenih problema: kod Perišića je to kraj, kod Đorđevića prolongirana ekspozicija, a oba bi također mogla bolje komunicirati s regionalnom publikom nego s onom međunarodnom jer zapravo bolje funkcioniraju kada se poznaje kontekst.
U taj „koš” oprobanih festivalskih naslova mogla bi se uvrstiti još jedna Kinoramina koprodukcija, većinski crnogorski uradak Živi i zdravi Ivana Marinovića, kao i koprodukcija s kompanijom Marinis Media, srbijanski naslov Sunce Mamino Koste Đorđevića, budući da su oba filma prikazana na Black Nights Film Festivalu u Tallinnu prošle jeseni. Iako navedeni festival nosi prestižnu etiketu A kategorije, on se ipak još uvijek ne može usporediti s Cannesom, Venecijom ili Locarnom, ali to je samo jedna od razlika. Druga je u tipu navedenih filmova, budući da se oba više mogu promatrati kao repertoarski, negoli čisto festivalski naslovi kojima je glavni cilj osvajanje nagrada. Potvrdu za to možemo dobiti i u terminiranju Marinovićeva filma u najudarniji od udarnih termina u Areni, u subotu navečer, što je rezultiralo i očekivano velikom popunjenošću (tu u čimbenike možemo ubrojiti i činjenicu da glavnu ulogu u filmu igra Tihana Lazović koja uživa priličnu popularnost). Ipak, između dva filma prisutne su i određene razlike. Dok je Marinovićev film uradak za odraslu publiku, kao inteligentna mentalitetska komedija na tragu filmova Živka Nikolića koja pritom napada dominantni patrijarhat, ali bez ideološke rigidnosti, plakatnosti i didaktičnosti, Đorđevićev je film uradak za nešto mlađu, ali ipak ne odveć mladu publiku, budući da je smješten u milje tinejdžera, ali i ti tinejdžeri rade neke prilično neprikladne, čak sociopatske stvari.
Eminentno festivalsko porijeklo imaju i filmovi Sirin Senada Šahmanovića (hrvatski koproducent Sekvenca) premijerno prikazan lani u Sarajevu, te Ekskurzija Une Gunjak (hrvatski koproducent Nukleus Film) koji je premijeru imao u Locarnu. U pitanju su ozbiljne, ambiciozne drame u teoriji visokih dometa i oba, za sebe, zaokruženi, dobri ili čak vrlo dobri uraci koji, što izravno, što neizravno, seciraju stanja u crnogorskom i bosansko-hercegovačkom društvu. U filmu Une Gunjak centralne teme su konzervativizam i lažni religiozni moral zbog kojeg pojedinci bivaju isključeni iz društva čak zbog benignih laži, dok se Šahmanovićev film bavi traumama iz prošlosti junakinje, koje započinju otmicom i kasnijim ubojstvom Bošnjaka na željezničkoj stanici u Štrpcima 1993. godine.
Na koncu, imamo i tri „manja” uratka koja nije tako lako grupirati. Slovenski Posljednji heroj Žige Virca (hrvatski koproducent Nukleus Film) dolazi od autora koji je svojim prethodnim filmom Houston, imamo problem! stekao određenu međunarodnu reputaciju i oko kojeg je složena ambiciozna široka koprodukcija. Film, međutim, svoje ambicije nije baš opravdao, što kvalitetom, budući da autor kaos u koji se film prijeti pretvoriti pokušava kontrolirati inflacijom prizemnog i nedovoljno smiješnog humora, ali ni plasmanom na globalnim filmskim smotrama. S druge strane, makedonski film M Vardana Tozije (hrvatski koproducent 4 Film) zapravo i nije imao toliko festivalskih ambicija, budući da se radi o uratku u kojem se miješaju žanrovi filma o odrastanju, fantastične bajke, filma ceste i postapokaliptičnog znanstveno-fantastičnog horora, što nespecijalizirani filmski festivali inače nerado programiraju. Tozija je, međutim, pulski „stalni igrač”, a njegov prethodni film Amok (2016) također je prikazan u Puli 2017. godine, baš kao što je i uvjeren u žanrovski pristup filmskom stvaranju (Amok je, doduše, najviše funkcionirao kao omladinska gangsterska drama). Rezultat je takav da je M iznimno ambiciozno osmišljen, ali ne jednako dobro realiziran film, ali da i takav signalizira da njegov autor itekako ima potencijala. Konačno, imamo i jedini dokumentarac u konkurenciji, naslov KIX mađarskih autora Bálinta Révésza i Dávida Mikulana (hrvatski koproducent Eclectica), ali on u Puli nije imao hrvatsku premijeru, čak ni u festivalskom smislu, budući da je pobijedio u regionalnoj konkurenciji festivala ZagrebDox. To mu, međutim, u Puli nije smetalo da od strane prisutne filmske kritike bude izdvojen kao najbolji film u kategoriji hrvatskih manjinskih koprodukcija.
