Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

Mank – klasicistička etida ili Fincher o samome sebi?

Naslov originala: Mank | Godina: 2020 | Trajanje: 131' | Zemlja proizvodnje: SAD | Režija: David Fincher | Scenarij: Jack Fincher | Glumci: Gary Oldman, Amanda Seyfried, Lily Collins, Arliss Howard, Tom Pelphrey, Charles Dance, Sam Troughton | Producent: Netflix International Pictures, Flying Studio, Panic Pictures, Blue Light
Mank, r. David Fincher, 2020.

Dvadeset je i više godina David Fincher bezuspješno pokušao realizirati svoj projekt, crno-bijeli povijesni spektakl na temu zlatnog doba klasičnog Hollywooda, priču o stvaranju najboljeg filma u povijesti kinematografije te osobama i događajima kojima je inspiriran, i to iz perspektive njegovog scenarista – alkoholičara i očajnika. Holivudski su studiji procjenjivali da bi raskošni crno-bijeli film, ma koliko bio inspiriran “dobrim starim vremenima” i ma koliko se bavio omiljenom temom Hollywooda – Hollywoodom samim – predstavljao preveliki rizik, pa je u priču na koncu ušao streaming gigant Netflix u još jednom u nizu pokušaja kupovine klase i pedigrea, i Fincheru ponudio ono što se ne odbija: zamašan budžet, potpunu autorsku kontrolu i obećanje kinodistribucije prije internetske premijere. U godini kakva je 2020., međutim, dobra je vijest ikakva distribucija ikakvog novog i potencijalno relevantnog filma kakav je Mank.

U centru zbivanja stoji njujorški dramatičar i holivudski scenarist Herman Mankiewicz, a film za koji piše scenarij (ispostavlja se svoj posljednji) filmski je debi “zlatnog dečka s radija” Orsona Wellesa, jedan i jedini Građanin Kane (Citizen Kane, 1941). Herman Mankiewicz, za prijatelje i neprijatelje Mank, alkoholičar je, notoran po svojoj jezičavosti i spremnosti studijskim glavešinama i ljudima od ugleda pokazati ogledalo prema njihovim ružnim licima, vođen što ljevičarskim idealizmom, što potrebom da bude đavolji advokat, predmet i pobjednik rasprave. U scenarij za Wellesov prvijenac u zavijenoj je, ali svejedno čitljivoj formi utkao svoja iskustva s Tvornicom snova i njenim vladarima iz sjene te njihovim prevarama i manipulacijama.

Manka (Gary Oldman) upoznajemo negdje pri početku rada na scenariju u vrlo specifičnim uvjetima: povrijeđen je u prometnoj nezgodi pa se ne može kretati, priča koju mora ispričati još uvijek baulja i meandrira, što znači da će se teško iz nje kristalizirati filmski scenarij, a rok za predaju finalne verzije je 60 dana. Dok mu je supruga Sara (Tuppence Middleton) na Istočnoj obali s djecom, on se može pouzdati jedino u svoju novu tajnicu i zapisničarku Ritu Alexander (Lily Collins) i kućnu pomoćnicu Friedu (Monika Gossmann) te u prošvercanu pošiljku pića. Dok ga svojim obilascima uznemirava John Houseman (Sam Troughton) kako bi ga motivirao da posao završi, a priču pojednostavi, pisca telefonskim pozivima maltretira i njegov mlađi brat Joseph (Tom Pelphrey) kako bi Mank od projekta odustao. Orson Welles (Tom Burke) do posljednjeg dijela filma uglavnom je odsutan, odnosno neka je vrsta enigmatičnog telefonskog prisustva, da bi pred kraj i on nastojao umanjiti Mankov rad na priči i scenariju.

U međuvremenu se Mank prisjeća svojih iskustava u Hollywoodu iz prethodnog desetljeća, takozvanih zlatnih 30-ih za koje se ispostavlja kako je pozlata bila nanesena preko trulih, hrđavih osnova, od kalkulantskog odnosa prema nacizmu, do političko-tajkunskih igara i eksploatacije radnika. Kao antagonisti prisutni su kinematografski magnat Louis B. Mayer (Arliss Howard) i tiskovni tajkun William Randolph Hearst (Charles Dance) s kojima ih spaja Mayerova bivša glumica i Hearstova ljubavnica Marion Davies (Amanda Seyfried), a s kojom je Mank imao platonsku vezu i nešto najbliže prijateljstvu. Svjetonazorski sukobi kulminiraju prljavom kampanjom protiv kandidature socijalista Uptona Sinclaira (Bill Nye) za guvernera Kalifornije koju je Hearst financirao, a Mayer u formi propagandnog filma realizirao u svom studiju za što je možda i sam Mank dao ideju, više u šali nego li u zbilji. Na marginama te priče o dekadenciji ugrađenoj u temelje “starog dobrog Hollywooda” možemo prepoznati i imena nekih drugih velikih holivudskih igrača onoga doba kao što su David O. Selznick, Irving Thalberg, Charles Lederer, Ben Hecht i drugi.

Najveći problem Manka i nakon više gledanja neodgovoreno je pitanje što je Fincher filmom zapravo želio reći. O sjaju i bijedi Hollywooda, o truleži u njegovim temeljima, govorili su mnogi, vjerojatno najbolje John Schlesinger u svojem filmu Sjaj i bijeda Hollywooda (The Day of the Locust, 1975). Ni to kako briljantni pojedinac zbog svojih ideala zapada u nevolje sa sistemom nije naročita novina. Čak ni političnost nije nova i neviđena u kontekstu Hollywooda, sjetimo se samo sudbine koju je doživio Dalton Trumbo i ekranizacije iste u filmu Trumbo (Jay Roach, 2015), inače sasvim prosječnom uratku o kojem dojam popravlja gluma, što je slučaj i s Mankom. Opet, Mank nije ni samo pozadinska priča o stvaranju Građanina Kanea i potonjem sukobu između redatelja i scenarista, niti se može u potpunosti svesti na razinu etide iz klasicističke kinematografije, iako bi to bio najtočniji opis zbog temeljnih postupaka, redateljskih odluka i trikova koji su upotrijebljeni, od crno-bijele fotografije (doduše u dosta novijem i širem Cinemascope formatu), preko mono zvuka, prisustva glazbe u svakom trenutku u kojem prijeti da bi se buka kinoprojektora probila kroz tišinu, pa čak i oznaka da se mijenja rola filmske vrpce.

Možda je na koncu riječ ipak o tome da se Fincher zapravo bavio samim sobom i sebe projicirao više na Mankiewicza, a manje na Wellesa, odnosno da veliki suvremeni američki autor kroz cijelu svoju karijeru čezne za autorskom slobodom i bezrezervnom studijskom podrškom koju je uživao Welles. Podsjetimo se da je Fincherova filmska karijera započela “otimanjem” Aliena 3 (1992) iz njegovih ruku od strane studija te da se za status autora morao boriti svojim narednim filmovima Sedam (Seven, 1995) i Igra (The Game, 1997), da bi tek s četvrtim filmom, Klubom boraca (Fight Club, 1999), izborio dovoljno slobode makar da sugerira “pokazivanje srednjeg prsta” sistemu. Od tada nadalje, Fincher je uspio izgraditi stabilnu autorsku karijeru u kojoj je sam birao svoje projekte i u kojoj je čak imao prava i na pogrešku. Međutim, punu autorsku slobodu dobio je tek prelaskom na televiziju, odnosno streaming, serijama Kuća od karata (House of Cards, 2013-2018) i Mindhunter (2017-2019) kojima je bio izvršni producent, a čime se može pohvaliti i u slučaju Manka.

Je li ta sloboda zaista bila neophodna, odnosno zašto Fincher misli da on na nju ima više prava od drugih. On je svakako sposoban redatelj, izvrstan zanatlija, kreativan dizajner i vješt pripovjedač (kako drugačije opisati čovjeka koji je definirao nekoliko podžanrova suvremenog trilera, koji se uvijek sjajno poigravao s gledateljskom perspektivom i koji je čak i nešto dosadno poput povijesti Facebooka uspio upakirati u napeti sudski spor), ali je li baš zaslužio da ga se naziva genijem i stavlja na isti nivo s Orsonom Wellesom i drugima? U slučaju Manka čak ni najjača karika – gluma Garyja Oldmana – nije toliko revolucionarna (zapravo Manka filmski možemo usporediti s Churchillom također u Oldmanovoj interpretaciji: obojica likova su alkoholičari, intelektualci, ljubitelji verbalnih nadmudrivanja i obojica osjećaju pritisak da donesu odluke i završe posao, napišu svoj magnum opus, odnosno najprije dobiju rat, pa tek onda napišu memoare).

Najveći problem filma zapravo je scenarij koji likove jedva da razvija, od Manka nadalje, i koji ne može elegantno obuhvatiti sve elemente priče, a to što obuhvaća uglavnom čini kroz dijaloško nadmudrivanje koje je ispočetka interesantno, ali do kraja postaje iznurujuće. Fincher je itekako imao osobnih razloga da se tog i takvog scenarija drži, ipak je on djelo njegovog pokojnog oca Jacka, inače poznatog novinara kojem je pisanje scenarija bio hobi i kojem je Mank zapravo prvi realizirani scenarij. David Fincher tu nudi nekoliko svojih kreativnih odbljesaka, recimo kodirajući “normalne” i flashback scene u različitim varijantama crno-bijele fotografije (one koje se bave radom na scenariju su u nijansama sive, dok su u scenama iz prošlosti prisutniji oštriji kontrasti), ali Mank svakako nije i neće biti njegov Građanin Kane.

 

Ocjena: 6/10

Marko Stojiljković

Marko Stojiljković

Rođen u Beogradu 1983. godine. Završio osnovnu i srednju školu, kao i studije menadžmenta u kulturi i umjetnosti na Akademiji lepih umetnosti u rodnom gradu...

Svi članci

Posljednje objave