Tri desetljeća nakon što je njegov cjelovečernji redateljski prvijenac ovjenčan kanskom Zlatnom kamerom, Jacques Audiard u Cannesu je proljetos predstavio svoje najnovije ostvarenje – stilsko-žanrovski eksperiment koji se samo naizgled doima kao radikalan iskorak u opusu francuskog redatelja. Regarde les hommes tomber, u slobodnom prijevodu na hrvatski Gledajte muškarce kako padaju – poručio je Audiard u naslovu svog debitantskog filma, da bi u onom najrecentnijem pružio priliku palom muškarcu da ponovno uskrsne, i to kao žena: Emilia Pérez. Milje s društvenih margina i kriminalističko podzemlje konstanta je u Audiardovoj filmografiji, pa ne čudi da je takvoj sredini posvetio i svoj deseti dugometražni filmski uradak. Ne iznenađuje čak ni to da je narativ o iskupljenju zloglasnog meksičkog narko bossa Manitasa odlučio oblikovati kao priču o transrodnosti. Ono što, međutim, jest iznenađenje Audiardova je odvažna odluka da u sumorno realistični ambijent, karakterističan za njegove filmove, smjesti prilično neočekivan žanr – mjuzikl.
Za razliku od drugog recentnog mjuzikla svog sunarodnjaka Leosa Caraxa, filma Annette (2021), Emiliji Pérez ne manjka brodvejskog duha, pa glumački ansambl u filmu, na čelu s nadahnutim kvartetom koji čine Zoe Saldaña, Karla Sofía Gascón, Selena Gomez i Adriana Paz, i pjeva i pleše, i to u rafiniranom ritmu koji fluidno, gotovo bešavno spaja govor i pjesmu, radnju i ples. Prostorije se u sekundi, zahvaljujući domišljatim odlukama snimatelja Paula Guilhaumea i vještoj montaži Juliette Welfling, pretvaraju u blještave pozornice na kojima sve maske mogu pasti. Na početku filma Emilia Pérez ne samo da je muškarac, ona je onaj muškarac. Manitas del Monte (K. S. Gascón) čelna je osoba moćnog narko kartela, svjesna da održavanje svoje pozicije mora graditi kako na unosnom biznisu tako i na posvemašnjem sijanju nasilja i straha. Kada ga odvjetnica Rita (Z. Saldaña), nakon što ju je angažirao da mu pomogne ostvariti tranziciju i preuzeti novi identitet, upita želi li promijeniti spol ili život, Manitas odgovara: U čemu je razlika? Doista, Manitas nije rođen samo u krivom tijelu, rođen je u krivom životu, a izlazak iz gliba krvi i koke mora biti potpun i toliko korjenit da povratak više neće biti moguć. Upravo stoga, nakon što tranzitira u titularnu Emiliju, želja da oko sebe ponovo okupi svoju obitelj – suprugu Jessi (S. Gomez) i dvojicu sinova, uvjerene kako je Emilia dotad nepoznata rođakinja njihova, u mafijaškom obračunu smrtno stradalog, muža i oca – dovodi do tragedije.
Motiv osobne metamorfoze čest je u Audiarovu stvaralaštvu, bilo da se radi o fiktivno konstruiranom sebstvu u formi ratnog junaka (Vrlo pritajen junak, 1996), ili pak o doslovnom započinjanju novog života pripadnika Tamilskih tigrova na ulicama pariškog predgrađa, nimalo bezopasnijim od dugotrajnim ratom opustošene šrilankanske sredine (Zlatnom palmom ovjenčan Dheepan, 2015). U filmu Hrđa i kost (2012), čija se protagonistica pokušava saživjeti sa svojim u nesreći teško stradalim tijelom, metamorfoza je kako tjelesna tako i psiho-emocionalna; procesi zacjeljivanja odvijaju se na obje razine. Simbolika fizičke metamorfoze, kojoj odgovara i preobrazba uma, središnja je preokupacija i Emilije Pérez. Promjenom tijela mijenjamo društvo / Promjenom društva mijenjamo dušu / Promjenom duše mijenjamo društvo / Promjenom društva mijenjamo sve – stihovi su kojima Rita uzvraća izraelskom kirurgu na njegovu primjedbu kako tijelo može popraviti, ali dušu ne. Kidanje lanca nasilja i kriminala revolucionaran je potez, u filmu podcrtan kako dramatičnom tjelesnom promjenom tako i radikalnom promjenom svijesti o (vlastitoj) društvenoj odgovornosti, uz preuzimanje tradicionalno ženama dodijeljene uloge skrbnice, njegovateljice. Promjena spola put je prema iskupljenju od Manitasova tereta zločina, stoga Emilia osniva aktivističku organizaciju Tračak nade koja obiteljima više od stotinu tisuća nestalih osoba u Meksiku, najvećim dijelom žrtava narko mafije, pruža podršku i pomoć u potrazi za tijelima stradalih, istovremeno ukazujući na pogubnu neefikasnost (a ponekad i direktnu upletenost) službenih institucija.
Iako je u Cannesu dočekana uz lovorike i nagradu žirija, Emilia Pérez kritiku je podijelila. Redom veličajući doista energične i slojevite izvedbe glumačke četvorke, predvođene španjolskom transrodnom glumicom Karlom Sofíjom Gascón koja je u Meksiku dosad ostvarila uglavnom uloge u sapunicama, dio kritičarskih pera filmu je zamjerio s jedne strane banalizaciju pojedinih akutnih pitanja današnjice – od transrodnosti, preko sudbine žena u društvu ogrezlom u nasilju – u narativu koji iz surovo mračnog krimića prerasta u punokrvnu soap operu, a sve to kroz povremeno čak i prilično komične glazbene momente. S druge strane, vrlo simplificiran i neautentičan prikaz tranzicije (i to pod direkcijom bijelog europskog cis redatelja, na što nas podsjeća Guardianov Peter Bradshaw) argument je kojim je dio kritike također nastojao diskreditirati film. Oba su argumenta, međutim, validna samo ukoliko “promašimo” intenciju autora koji je umjesto, primjerice, hiperrealističkoga oslikavanja portreta trans osobe isporučio flambojantan kolaž filmskih žanrova, konvencija i postupaka čije središnje pitanje nije kako se odvija tranzicija u drugi spol, već kako bi se mogla odvijati tranzicija društva u bolju budućnost.
Audiardova Emilia Pérez, koja nakon hrvatske premijere na Zagreb Film Festivalu dolazi na repertoare domaćih kina, opire se žanrovskim klasifikacijama i očekivanjima publike jednako kao što se Manitas-Emilia – jekyll-hydeovski lik čija je oba pola spektakularno utjelovila Gascón – opire plošnom identificiranju s kriminalom, odnosno dobročinstvom. “Ono što me zanimalo”, pojašnjava Audiard, “jest šef kartela koji odlučuje postati žena, kako taj lik ide od hiper-muževnosti, hiper-mačizma, hiper-patrijarhata prema ženskosti. Da me interesirala tranzicija sama po sebi, ne bih napravio ovaj film. Film o procesu tranzicije treba napraviti netko drugi, a ne ja.” Ta bolja budućnost, sugerira Audiard, moći će doći samo kroz sveopće oslobođenje od okova toksičnog, pogubnog svijeta u kojem se moć i ugled crpi na nasilju i kriminalu, u kojem su sudbine predodređene ovisno o tome u kojem se i kakvom tijelu rađamo. A takvu je budućnost, čini se, najprije potrebno o(t)pjevati.
