Hrvatskom filmu ne uvijek naklonjenoj javnosti ove je godine za oko vrlo galantno zapeo kratkometražni igrani film Čovjek koji nije mogao šutjeti. Već nagrađivanog redatelja i vrsnog dokumentarista Nebojšu Slijepčevića film je učinio i prvim hrvatskim dobitnikom Zlatne palme u povijesti naše jedine, osamostaljene Republike, a time i prvim ozbiljnijim kandidatom za američki zlatni kipić. Jer put do nagrada popločan je, kao što se zna, drugim nagradama, a to posebno vrijedi za kratkometražne kategorije Oscara. Tim više je ovogodišnja dodjela nagrada Europske filmske akademije, tzv. „europskih Oscara” (što usput i daje naslutiti njihovo pozicioniranje, ali i prestižnost), u čijoj se kratkometražnoj kategoriji natjecao i Slijepčević, bila važna – hoće li priča o Kaštelaninu, „Hrvatu iz Beograda”, umirovljenom oficiru JNA koji se usprotivio otmici Bošnjaka kod Višegrada u istočnom predjelu Bosne i Hercegovine 1993., nastaviti osvajački pohod prema industrijski važnom priznanju američke Akademije filmskih umijeća i znanja (AMPAS)?
Kategorija kratkog metra odrađena je na početku, tako da je većina Hrvata koja je pratila dodjelu, među njima i dvoje HRT-ovih komentatora Višnja Pentić i Boško Picula, mogla odahnuti i fokusirati se na druge stvari. Skromni Nebojša izašao je na pozornicu, dao osvježavajuće (i varljivo) nonšalantan govor u kojem se zahvalio „praznovjernim producentima” što nisu došli na dodjelu, kako ih ne bi ukleli. Istu nagradu osvojile su već ranije dvije hrvatske produkcije, (manjinska) Kokoška Une Gunjak i Piknik Jure Pavlovića; zanimljivo je da se oba filma odvijaju u Sarajevu, dok se sva tri na određeni način dotiču nerazriješenih i/ili nerazjašnjenih događaja iz (ratne) prošlosti i njihovih odjeka u sadašnjosti. Dvije minute lokalpatriotske euforije prošle su, a show se nastavio.
Na tragu izlizanih argumentacija multipleksovske kino-publike koja mora trpjeti niskobudžetni art film, razočaravajući je zaključak da show kakav su „europski Oscari” naprosto nema dovoljno glamura, mita i pompe. Ono čega također nema je i smisao za humor. Večer je povremeno odavala dojam neuštimanosti, gdje su prezenteri i prezenterice nagrada svoje uvijek iste (ne)nadahnute hvale i govore morali polagano čitati s papira kao na kakvoj školskoj priredbi, a povremeno samo lagane nelagode, uz usiljene i uvijek iste razgovore o filmu kakvi se vode „u narodu”, dočarane segmenatima snimanim na raznim lokacijama u Švicarskoj, sa Švicarcima raznih dobnih skupina u raznim društvenim kontekstima. Tako oni, primjerice, nakon veslanja ili za kavicom u planinarskom domu čavrljaju o kandidiranim filmovima u određenoj kategoriji („Važna je to tema” ili „Oni se bore za pravdu” ili „Sviđa mi se što je autentično”). Ruku na srce, doduše, teško je nadmašiti uvodnu nelagodu koja se (autoru ovih redaka) počela formirati tijekom svečano boomerskog govora francuske glumice i nove predsjednice EFA-e Juliette Binoche. Osim što je danas potrebno, više nego ikada prije, kako ona poručuje, „odabrati radost” zato što se „nitko više ne ispričava za zločine”, nameće se ultimativna po(r)uka da smo u bezuboj, politički pročišćenoj europskoj kinematografiji, svi mi povezani. Ozbiljnoga izraza lica, Binoche zaokružuje misao u nastavku govora nizanjem spornih aktera na šire europskoj društvenoj sceni; svi smo tu zbog umjetnosti, „i Palestina i Izrael, i Turska i Gruzija, i Ukrajina i Rusija”. (Treba li pritom podsjetiti da je svojedobno i EFA hitro stala na stranu Ukrajine u vidu bojkota ruskih filmova?) Iz Binochinog rukava izašao je ogroman, usudim li se napisati ružan kamen s čuvenog Bergmanovog otoka Fårö, „tihi podsjetnik” na to da smo svi mi dio nedjeljive cjeline. Njega je Akademiji ostavio švedski redatelj, jedan od njenih osnivača, ujedno i prvi predsjednik. U sjećanju mi je i nekakav spomen crteža iz spilje, ali mi je fokus bježao na kretanje kamena kroz zrakoprostor. Moja praznovjerna očekivanja, da će simbol jedinstva u rukama glumice postati kakvo oruđe čehovljeva tipa, srećom nisu se obistinila i pozornica se nije raspuknula u milijun komada.
Sve je ostalo na svome mjestu i kada je (očekivano i zasluženo) dodijeljena nagrada za najbolji europski dokumentarac filmu koji potpisuje kolektiv izraelskih i palestinskih filmaša i koji je već osvojio čitav niz nagrada u Europi, SAD-u i šire, Jedina zemlja (No Other Land). On prati nemilu sudbinu jedne palestinske zajednice u okupiranoj Zapadnoj obali i to prije same genocidne eskalacije. Nagradu im je predstavio bjeloruski novinar, aktivist i filmaš Andrei Gnyot koji je ovog ljeta uhićen u Beogradu, a od izručenja Lukašenkovoj diktatorskoj vlasti spasila ga je europska filmska zajednica. A namjesto ispraznih govora o zajedništvu, redatelji te protagonisti Basel Adra i Yuval Abraham zahvale su skratili i veću minutažu posvetili kritici europskih hohštaplerskih vlada. Vremena više nema za traženje primirja, poručili su, primirje je potrebno nametnuti. Nekakav čovjek u publici koji nije mogao šutjeti zaderao se Free Palestine, uslijedio je pljesak i voditelj Fernando Tiberini hrabro je nastavio dalje. Poput kakvog feeda na društvenim mrežama, na kojem se uisto susreću recepti za najbolje adventske fritule i savjeti za jačanje guze, sličnom se neumilnošću nižu lica, razne poruke i umjetnici. Međutim, kako stvari ne bi ostale zaboravljene, Akademija se pobrinula time što su palestinskoj glumici Hiam Abbas (inače, trenutno sudjeluje u izvrsnom dokumentarcu svoje kćeri Line Soualem o četiri generacije palestinskih žena u Zbogom, Tiberijado/Bye Bye Tiberias) dali de facto posljednju (prezentersku) riječ. Prije no što je dodijelila najiščekivaniju nagradu za najbolji europski film, zamolila je prisutne da misli nakratko upute djeci u Gazi kojima je smrt oduzela sve snove. Mada njezinom govoru na službenim kanalima nema traga – što, doduše, nije bilo ni za očekivati – no, dovoljna je pobjeda da je sve prošlo bez uobičajene verbalne gimnastike od strane prozvanih skupina, barem u smislu medijskog prostora. (Koliko mi se čini, jedino se na Hollywood Reporteru navodi da je bilo „nekoliko otvoreno političkih poruka” tijekom dodjele). Neuobičajeno teške riječi za govorancije sklone apolitičnim univerzalnostima.
Ranije spomenuti Tiberini nije krio europske zvijezde u očima dok je davao više generičkih, rubno nadahnutih govora o filmskoj industriji i umjetnosti te emocijama, i to na svim službenim jezicima Švicarske. No, nasreću, u pomoć je povremeno uskočila i umjetna inteligencija u obliku aplikacije Interprefy; pozvani da „budu kakvi jesu” i progovore par riječi na materinskom jeziku, svi su se prezenteri veselo obratili veseloj publici, a aplikacija je to suhoparno prevela, što ne čudi; za koga je, dobro je.
Među velikim dobitnicima večeri ističe se najnoviji film, krimi mjuzikl Emilia Pérez, iza kojeg stoji francuski redatelj Jacques Audiard. Vidno neiznenađen velikom „časti” što su članovi EFA-e prepoznali njegov nemjerljivi rad, trud i talent, pred publiku je izašao triput – za najbolji europski film, kao najbolji redatelj i scenarist. Za rad na Audiardovom filmu nagrade su još dobile Juliette Welfling za montažu i Španjolka Karla Sofia Gascón za najbolju žensku ulogu. Potonja je time postala prva trans glumica kojoj je to pošlo za rukom. Emilia Pérez u raznim kategorijama pobijedila je Pedra Almodóvara i njegovu vrlo gledljivu i vrlo prozaičnu Susjednu sobu (The Room Next Door) s Julianne Moore i Tildom Swinton, izvrsnu triler-dramu Mohammada Rasoulofa prikazanu (i nagrađenu) u Cannesu, Sjeme svete smokve (The Seed of the Sacred Fig) i britku crnu komediju (!) francuske sineastice Coralie Fargeat Supstanca (The Substance), koja je ipak uspjela uhvatiti nagrade za najbolju fotografiju (Benjamin Kračun) i najbolje vizualne efekte. Zanimljivo je, možda i, zlurado da napišem, simptomatično, da se nijedan od (promućurno) odabranih filmskih naslova ne zbiva u majci Europi, ali to se teško može uzeti za zlo; pa na našem kontinentu ništa nova.
Nažalost ništa se novoga na europskom planu ne otvara ni oko imigrantskih pitanja; tako dobitnik nagrade za najboljeg glumca, mladi i ilegalni gvinejski imigrant Abou Sangaré, koji je isto priznanje dobio i u Cannesu, još uvijek čeka na papire ne bi li mogao nastaviti svoj život u Europi i raditi kao mehaničar. U filmu Borisa Lojkinea Souleymanova priča (L’Histoire de Souleymane) nosi naslovnu ulogu u kojem se stapaju fikcija i stvarnost; Souleymane je mladi imigrant koji radi kao dostavljač hrane na biciklu dok čeka razgovor povodom traženja azila. Može li konačno, malo za promjenu, ta filmska umjetnost promijeniti svijet? I, još pertinentnije, hoće li to Interprefy biti u stanju prevesti? (op.a. Sangaréov govor posve je iskasapljen jer, na neki način, manje su važne riječi kada je prisutna namjera.)
Kratko i o ostalim, neproblematičnim nagrađenim filmovima: latvijski animirani film Poplava (Straume) Gintsa Zilbalodisa impresivna je priča prepuna životinja, od crne mačke i retrivera do kapibare, ptice sekretara i lemura, koja nažalost još nije doživjela veću distribuciju u Hrvatskoj. Norveški triler Armand, prikazan i nagrađen u Cannesu, debitantski je dugometražni film Halfdana Ullmanna Tøndela, poznatijeg kao unuka slavnih Liv Ullmann i Ingmara Bergmana koji potpisnik ovih redaka nije gledao, ali priželjkuje. I Europska filmska akademija proglasila ga je najboljim debijem (Europsko otkriće, nagrada FIPRESCI). Mladi su svoju nagradu dodijelili Ibelinovom nevjerojatnom životu, norveškom dokumentarcu o gejmeru koji je obitavao u virtualnom svijetu igre World of Warcraft dok je offline patio od mišićne distrofije. Nakon što je osvojio nagradu publike i nagradu žirija u kategoriji svjetskog dokumentarca na Sundanceu, distribuciju je otkupio Netflix, gdje je sada i dostupan. Prije nego što se tekst pretvori u nizanje filmova koji se još neko vrijeme nigdje neće moći legalno pogledati, a koji su osvojili nagrade za originalni zvuk (Frederikke Hoffmeier za dansku Djevojku s iglom/Pigen med nålen), kostimografiju (Tanja Hausner za Vražju kupku/Des Teufels Bad izopačenog dvojca Veronike Franz i Severina Fiale, koji je prikazan na ovoljetnom Fantastic Zagrebu) i slično, potpuni popis nagrađenih i nominiranih naslova možete proučiti ovdje.
Među pamtljivijim trenucima večeri je i govor Ralpha Fiennesa u počast Isabelli Rossellini (među ostalim i kolegici na filmu Konklava) kojoj je dodijeljena nagrada za „europsko dostignuće u svjetskoj kinematografiji”, a koji otvara spomenom njezinog „pornografskog rada” – riječ je o autorskom projektu, seriji kratkih filmova o seksualnom ponašanju životinja Green Porno. Njezina se govora ne sjećam toliko dobro, osim da je pljesak trajao više minuta i da je istaknula „znatiželju” kao svoju neprestanu motivaciju. Nagrada za životno djelo također je dodijeljena; nova predsjednica uručila ju je dugogodišnjem predsjedniku, njemačkom (a svjetskom) filmskom redatelju Wimu Wendersu. On je zauzvrat u govoru parafrazirao JFK-a i zaključio da prisutni trebaju razmišljati, ne što Akademija može učiniti za njih, već kako oni mogu služiti Akademiji. Karla Sofia Gascón dobro je shvatila zadatak; na dodjelu je obukla europski plavu haljinu i time zahvalila „emocionalnoj” zajednici (kakvom je Wenders priželjkuje) kojoj pripadamo. Na kraju krajeva, nagrade govore više od riječi.
