Može li se u bez-povijesnom vremenu danas reći nešto o – povijesti? I… je li a-ahistorijskom unatoč, moguće, barem umjetnički još govoriti o historijskim postignućima? Zanemarujući ovdje razliku između pukog zbivanja, historije, te onog svjesnog ljudskog djelovanja na promjeni svijeta, što se obično tumači pridjevom povijesnog – historijsko-povijesni sklop temom je jednog suvremenog, (gle, sad!) crno-bijelog filma.
Uvijek postoji sutra (C´è ancora domani, 2023.) najgledaniji je prošlogodišnji film u Italiji. Osim toga, osvojio je niz nagrada diljem planeta, iako bez-povijesnog! Tema se filma čini pomalo stereotipnom, umnogome potrošenom, ali… ipak ne! Do prošle godine znana tek kao glumica, Paola Cortellesi, debitirala je i u redateljskoj ulozi ovim vrlo vješto izvedenim dugometražnim prvijencem. »Vještim?« Možda »nevješto« upotrebljen pridjev, ponajbolje opisuje dramaturško snalaženje autorice.
Italija je 1946. godine… Ratne rane vidljive su na svakome koraku. Protagonistica filma Delia (Cortellesi) živi u siromašnom dijelu Rima, sa svojom obitelji koju čine tinejdžerica Marcella (Romana Maggiora Vergano), dvojica sinova/derana koji se stalno tuku, te dvije »Glave Obitelji«. Njih dvojica su Muž joj Ivano (Valerio Mastandrea), te Svekar Ottorino (Giorgio Colangeli). Dakle, stari i mladi pater familias. Film dramatično, i pomalo pompozno, započinje Ivanovim šamarom supruzi, nakon što mu Delia krotko kaže »Dobro jutro«. Od kreveta, pa do kuhinjskog stola odvija se životna drama obilježena obiteljskim nasiljem. Naravno, primarno je žrtva Delia – svojom poniznom pomirenošću s usudom – no, i druga žena u kućanstvu Marcella, suočena je s grubo uništenom iluzijom ljubavi.
Film Cortellesi gradi na pomno razrađenoj naraciji koja pozornost gledatelju održava vještim (opet!) balansiranjem na granici tragike, komike i groteske. Likovi, rekao bih, igraju svoje uloge u skladu s vjekovno zacrtanim poretkom patrijarhata. Kako to izgleda u samome filmu? Ponajprije, empatički prikazana Delia, osoba je koja je spremna podnijeti svaku žrtvu kako bi se održala njezina Svetost – Familija. Osim kućnih poslova i udovoljavanja muževim seksualnim i inim potrebama, radi na još nekoliko mjesta u gradu. Popravlja kišobrane, prodaje tkaninu, daje injekcije starcima i nemoćnima. Jedan od posljednjih je i njezin Svekar koji je starošću vezan za krevet, a i udvostručenje je njezine »nevolje s mužem«. Tu je i prijateljica Marisa (Emanuela Fanelli), a pojavljuje se i neprežaljena joj ljubav iz mladosti Nino (Vinicio Marchioni), s kojom biva u nedoumici mogućeg bijega od fatalnog usuda samoodabranog života (gotovo bi se ovo moglo povezati s La Boétievim »dragovoljnim ropstvom«).
Među značajnije sekvence za idejnu potku filma mogao bih spomenuti dvije – ali odlučne. U jednoj Ivano i otac mu razgovaraju o svom odnosu sa ženama. Uz naoko groteskno komične replike, rastvara se cijeli jedan svijet poniženja. Muškarci, dakle, žene tuku i udaraju po Defaultu… Žene treba mlatiti – iako » s mjerom« i »promišljeno«, uglavnom je to pouka koju Ottorino prenosi nasljedniku Ivanu! Razgovor, pak, između Delije i njezine kćeri Marcelle, donosi »osvještavanje«. Naravno, osvještavanje ove fatalne ženske predodređenosti koja je sklona donošenju odluka što unose taj neumitni usud u njihove živote. Marcellin razgovor sa zaručnikom Giuliom (Francesco Centorame) bit će okidačem za neke Delijine »drukčije Odluke«… Ipak, najefektnijom sekvencom u filmu čini mi prva scena Ivanova premlaćivanja protagonistice Delije kroz plesnu koreografiju! Gledatelj je u njoj suočen s grafičkim nasiljem, ali koje je transponirano u neopterećujući estetički izbor. Autorski je to i više nego sjajna dosjetka… (Dosjetka koja brechtovski poučava!)
U vizualnom segmentu, autorica svjesno koketira s poetikom talijanskog neorealizma. Ovome povijesno ultimativnom periodu nacionalne kinematografije, Cortellesi pristupa s pozicije Rosselinijevih klasika poput Rim – otvoreni grad (1945.) i Paisan (1946.)… Uostalom, film je i smješten u 1946., prvu poratnu godinu. Delijin odnos s mladim američkim crncem, pak, umnogome je usporediv sa sličnim motivom iz potonje spomenuta Rosselinijeva svevremena umjetničkog dokumenta. Yonv Joseph kao William donosi dobrodošli dašak opuštanja – ali i pritajenu prijetnju! – Delijinoj svakodnevnoj egzistenciji.
No, ipak, jedan moment u bitnome boji cijelu idejnu strukturu Uvijek postoji sutra. NE, ne bih rekao da se ovdje radi o nedovoljno suptilno izvedenoj analizi patrijarhata (kako to u inače odličnom prikazu tvrdi jedan od najboljih ovdašnjih kritičara). Radi se o gotovo pa nostalgičnom, melankoličnom obraćanju k povijesnoj svijesti. Opet, vrlo »vješto« izvedena fabulacija gledatelja izvodi na potku filma. Ista je, pak, osim Povijesna i Politička. Dakle, u lipnju 1946., desio je važan politički preokret u 20.-stoljetnoj Italiji. 89 % žena po prvi puta je u novijoj nacionalnoj povijesti iskoristilo svoje pravo glasa tj. – izlaska na izbore.
IZBOR, dakle, postoji. OTPOR je, dakle, moguć. Dapače, ovaj je historijski moment povijesna legacija koja nas obvezuje i u ova a-historijska vremena.
Uvijek postoji sutra doista je osvježujući eliksir za katastrofična vremena s kojima smo suočeni u shizofrenoj sadašnjosti ratova, ali i obiteljskog nasilja. Pogotovo u Lijepoj nam zemlji gdje udarac šakom često odmjenjuje »Dobar dan«!
Uvijek postoji sutra? DA, da, ali na ovome »sutra« trebamo ustreptalo, no i neslomljivo raditi DANAS. Hic et nunc.
