Domaćinstvo za početnike, treći cjelovečernji igrani film sjevernomakedonsko-australskog redatelja Gorana Stolevskog, na 71. je Pulskom filmskom festivalu prikazan u natjecanju manjinskih koprodukcija i u toj je kategoriji osvojio dvije Zlatne arene – za najbolji film i za sporednu mušku ulogu – Vladimir Tintor.
Također i montažer Domaćinstva, Stolevski već u prvim minutama jasno određuje najizrazitije komunikacijske čimbenike – to su ugođaj, energija, dinamika, fragmentarnost, oslikavanje i odnos temperamenata, neizvjesnost glede međusobnih veza, odmjerena nedorečenost u pojašnjavanju situacija, naglašen rakurs društvene diskriminacije u rasno-nacionalno-socijalnom pogledu, čemu će se ubrzo pridružiti i onaj seksualnosti.
U prvom prizoru, u odgovarajuće dinamičnoj izmjeni kadrova iz ruke, dvoje mladih Roma, zanesenom predanošću svojih tinejdžerskih godina, u ovelikoj sobi uredne građanske kuće strasno pjeva uz srpsku pop-uspješnicu „Muškarčina“ Sare Jo(vanović), u čemu im se djelomično pridružuje Romkinja predškolskog uzrasta. U sljedećem prizoru, dvije žene srednje dobi posjećuju liječnika koji se prema njima odnosi s visine. Očito vezane jedna uz drugu, nejasno je u kojem su odnosu, no jasno se predstavljaju njihovi temperamenti – bjelkinja Dita (Anamaria Marinca) odlučna je, pribrana, strpljiva, šutljiva, Romkinja Suada (Alina Şerban) nepredvidljivo je vrelo eksplozivnosti i nepromišljene impulzivnosti. Prevladavaju krupni i blizi planovi, a iako kamera ne miruje, u mizansceni naizgledno razmjerno slobodne improvizacije kojom se tijekom filma nerijetko stvara dojam meteža, učestalo se, majstorski, rabi plitki fokus. Lica bistro vidljiva, ostalo nešto zamućenije. Osobe u prvom planu.
Uskoro ćemo, ako se to tako može nazvati, upoznati naslovno domaćinstvo, skopsko kućanstvo kojemu je stožerni stup Dita, socijalna radnica, vlasnica povelike kuće u kojoj žive i njezina partnerica Suada, Suadine dvije kćeri od dva različita oca koji su netragom nestali iz njihovih života – tinejdžerka Vanesa (Mia Mustafi) i vrtićarka Mia (Džada Selim) koje smo susreli na samom početku – homoseksualac Toni (Vladimir Tintor) i tri djevojke, lezbijke, a upravo se, bez Ditina znanja, useljava Tonijev novi dečko, kućni pjevač iz prvog prizora, devetnaestogodišnji Ali (Samson Selim). U to kako je nastala zajednica, tko je komu tko i kako točno funkcionira ta svojevrsna, neformalna sigurna kuća puna vitaliteta, do kraja ćemo filma biti tek unekoliko upućeni.
No komunalno bilo skrpanog obiteljskog zajedništva nekonvencionalne čeljadi, društvenih marginalaca, u kojem ne cvatu ruže, niti svatko svakomu ide niz dlaku, u kojemu su trenja, otpori i sukobi češći negoli razdoblja spokoja i idile, a ipak među njima vlada opće prihvaćanje i podrška, osjetit ćemo ponajviše načinom slikopisnog oblikovanja. Koliko scenarističkim strukturiranjem, dijalozima i slikovnim informacijama, često nepotpunima, toliko će mnogošta biti sugerirano, naslućeno, izraženo šutnjom, pogledima, kretnjama likova, pokretima kamere, bojama, slikovnim kompozicijama, montažnim prekraćivanjima i preduljivanjima, a možda ponajviše neumorno bibavim ritmom koji prenosi živost života u neprestanim amplitudama, usponima i silascima, vazda promjenjivim odnosima snaga, izmjenama razumijevanja i nerazumijevanja, zagrljaja i odbijanja, radosti i bijesa. Sve podržano malne nezamjetnom, no vrlo prikladnom glazbom Alena i Nenada Sinkauza. Uz, dakako, izvrsne izvedbe, kako međunarodno afirmiranih profesionalki, Rumunjki Anamarije Marince i Aline Şerban, tako i prvi put naturščika, osobito iznimnoga Samsona Selima (inače dostavljača pizze), i svih ostalih, u vrlo ujednačenoj ansambl-glumi. Bez izvanfilmskih informacija o tomu tko je od njih kakve glumačke spreme, profesionalce i naturščike lako bismo mogli zamijeniti – kao da su jedni od drugih apsorbirali najveće vrline.
Postavljena kao jedan od najvažnijih likova, Suada će brzo umrijeti, nakon čega slijede brojne peripetije vezane ponajprije uz brigu i skrbništvo o njezinim kćerima, u kojima će se neuobičajeno, donekle hirovito, ali ipak stilski skladno, u svakom slučaju zanimljivo, prožimati drama, melodrama, humor, tragika, društveni angažman… Zamrsice i razmrsice komešavog klupka Stolevski i snimatelj Naum Doksevski ne promatraju postrance, s distance, nego iz središta, cinéma vérité pristupom, kao uhvaćeni u vrtlog, nastoje pribilježiti što stignu, ne pokušavajući razborito razložiti, samo dočarati. Ni kuću koju protagonisti nastanjuju nikad ne vidimo izvana, samo iznutra. Život je, zar ne, kompliciran, ljudski i obiteljski odnosi su složeni, jedva da katkad znamo objasniti same sebe, a kamoli druge.
Goran Stolevski rođen je u Makedoniji, tad još ne Sjevernoj, a krajem 1990-ih se, kao dvanaestogodišnjak, s obitelji preselio u Australiju, gdje se i školovao, magistriravši na Odsjeku filma i televizije na Viktorijskoj visokoj školi za umjetnost (Victorian College of the Arts) Sveučilišta u Melbourneu. Režirao je nekoliko desetaka kratkih filmova od kojih su mnogi prikazani na festivalima širom svijeta, poneki i nagrađeni, a okolnosti za nastanak prvog cjelovečernjeg igranog filma sklopile su se tek početkom ovog desetljeća, da bi ih u dvije godine nanizao čak tri – dramu fantastike i strave Nećeš biti sama (You Won’t Be Alone, 2022), smještenu u (sjeverno)makedonske vrleti 19. st., suvremenu gej romansu Punoljetni (Of an Age, 2022) smještenu u Australiju i Domaćinstvo za početnike, premijerno prikazano u programu Horizonti 80. Filmskog festivala u Veneciji, i ondje nagrađenog Queer lavom.
