Hommage, prateći program 73. Pulskog filmskog festivala, ponudio je dvije posvete filmskim stvarateljima – snimatelju i redatelju Nikoli Tanhoferu (1926-1998), povodom stote godišnjice rođenja, te scenaristici i redateljici Vlasti Lah (1913-1978), povodom knjige i dokumentarnog filma o njoj te restauracije filmova koje je režirala. Možda je točnije reći povodom malne otkrivanja lika i djela filmašice ovdašnjih korijena, u nas donedavno (gotovo?) posvemašnje nepoznanice.
U Filmskoj enciklopediji LZMK, kao ni u drugim hrvatskim enciklopedijskim izdanjima, njezino ime nećemo naći, niti se ono drugdje spominjalo. Sve do prije koju godinu, kad su argentinski filmolozi i filmaši Candela Vey i Martín Miguel Tino Pereira o njoj objavili knjigu Jer sam žena: Biografija Vlaste Lah (Por ser mujer: La biografía de Vlasta Lah, 2023). Tiskovina objavljena u Argentini predstavljena je u rujnu 2024. i u Hrvatskom domu u Buenos Airesu, pod pokroviteljstvom Veleposlanstva RH u Argentini i Argentinsko-hrvatske industrijske i gospodarske komore, a kako je Vlasta Lah rođena u Puli, glas je stigao i do hrvatskih medija. Pojavio se o njoj poneki članak ili vijest, u studenom 2025. Lah je uvrštena u Istrapediju, a pozornost je pobudio i ovaj pulski hommage o kojem je riječ. Uz slobodan ulaz, prikazani su dokumentarni film Vlasta: Sjećanje nije vječno (Vlasta: El recuerdo no es eterno, 80 min, 2025) Candele Vey i Tina Pereire, uz razgovor s autorima, te dva cjelovečernja igrana filma u režiji Vlaste Lah, Furije (Las furias, 90 min, 1960) i Manekenke (Las modelos, 80 min, 1963).
Rođena u Puli, Lah je studirala glumu i režiju u Eksperimentalnom centru za kinematografiju (Centro sperimentale di cinematografia) u Rimu, a život ju je 1938. odveo do Argentine, gdje je, zajedno sa suprugom, Talijanom Catranom Catranijem, djelovala u filmskoj industriji. Bila je osobito tražena kao pomoćnica režije, potpisnica je kratkih dokumentarnih i namjenskih filmova, a početkom 1960-ih režirala je dva cjelovečernja igrana filma. Time je postala prva redateljica cjelovečernjeg igranog filma zvučnog razdoblja argentinske kinematografije i jedina argentinska redateljica 1960-ih. Gdjegdje tvrde i jedina redateljica Latinske Amerike u tom desetljeću.
Je li neobično da za nju dosad nismo znali ni čuli? Zapravo ne, jer njezini filmovi svojedobno nisu ostavili zapaženiji trag u domicilnoj kinematografiji niti su kolali svijetom, a kako saznajemo od Vey i Pereire, Vlasta Lah pala je u zaborav i u Argentini, još za života. U zemlji u kojoj se o filmskoj baštini brinulo možda i manje nego u nas, njezini su filmovi desetljećima bili izgubljeni, odnosno zagubljeni, kao i deseci, ako ne i stotine drugih argentinskih filmova dvadesetog stoljeća. Vey i Pereira su gotovo cijelo desetljeće posvetili istraživanju njezina života i rada te pronalaženju i restauraciji filmova, koji su na kraju pronađeni na najočekivanijem mjestu, u arhivu Argentinske kinoteke – Fundación Cinemateca Argentina. Time su na nju svratili pozornost, publici omogućili da vidi Furije i Manekenke te se pionirsko djelovanje Vlaste Lah sad uvažava, a filmovi se katkad smještaju među sto najboljih cjelovečernjih igranih filmova Argentine, zemlje u kojoj ih je dosad snimljeno više od 4000.
Budući da se o njoj dotad jedva išta znalo, dokumentarni film Vlasta: Sjećanje nije vječno nudi razmjerno zaokruženu i preglednu biografiju, no posrijedi je osrednje, ako ne i slabašno ostvarenje što ne ostavlja dojam stilsko-izlagačke cjelovitosti i zaokruženosti. Riječ je o filmu koji pretežno prati istragu autorskog dvojca, što je posve u redu, no čini to prilično iskrzano, a iako pretežno slijedi kronologiju otkrivanja, mnogo toga čini se razmjerno neurednim mozaikom iz čijih nabacanih tesera sami sastavljamo sliku.
Furije i Manekenke nisu, međutim, tek kuriozumska povijesna otkrića, već iznimno kompetentno i predano oblikovana djela nenametljivog, no osjetnog zajedničkog autorskog pečata, unatoč tomu što su izvedena u dvama poprilično različitim stilovima.
Temeljene na istoimenoj drami Enriquea Suáreza de Deze iz 1950., Furije su, načelno, staromodno komorno ostvarenje, smješteno u prostrani interijer gradske kuće nastanjene s četiri rodbinski povezane nevoljne sustanarke koje se ondje glođu i kinje, zagorčavajući jedna drugoj život koliko mogu. Vlasta Lah ne bježi od teatralne melodramatičnosti, no ona joj se ne potkrada, već je sastavnicom stila kojim – uz elegantne pokrete kamere, blago usporene kretnje i govor likova te malčice preduljene stanke između replika, rečenica, riječi – naglašava trvenja i nesnošljivost što tiho i neprestano bujaju u tim životnim okolnostima koje se, čini se, nikad neće promijeniti. Fasbinderovski nelagodno i okrutno. Širokokutnici, dojmljiva crno-bijela fotografija, ekspresivna uporaba scenografije, pomalo artificijelni mizanscen te ritmička uparenost s glazbom Astora Piazzolle unose odgovarajuću mjericu nadrealističkoga. To bi moglo podsjetiti na ono čime će osvajati hispanofoni redatelji Luis Buñuel i Carlos Saura, iako će filmove na koje Furije donekle podsjećaju snimiti tek poslije.
Snimljene već 1961., no zbog distribucijskih nezgoda i pravila premijerno prikazane tek 1963., Manekenke pak pulsiraju novovalnom živošću i neposrednošću. Naoko neobvezno hvataju prizore s ulica Buenos Airesa i iz eksterijerne zbilje, a mnoge su uloge povjerene neprofesionalnim glumcima, među kojima su i tumačiteljice dviju protagonistica, zbiljske manekenke Greta Ibsen i Mercedes Alberti. Glumačka nevičnost, međutim, nije primjetna, naturščice Ibsen i Alberti su odlične, baš kao što su, u drugom kodu, bile renomirane glumice u Furijama. Nazočan je i dašak ugođaja urbanog otuđenja iz filmova koje Michelangelo Antonioni snima otprilike u isto vrijeme – Avantura (L’Avventura, 1960), Noć (La notte, 1961) i Pomračenje (L’Eclisse, 1962). Tematizira se ispraznost suvremenog života, površnost modne industrije, tjeskoba egzistencije i ekonomska nesigurnost žena u blještavom i surovom potrošačkom društvu. Komunikativno, zanimljivo i vibrantno, s razumijevanjem i dobrim uvidom u tananosti ponašanja i psihologiju likova. Dramaturgija je donekle epizodična, rahlija nego u Furijama, no Lah i sad čvrsto drži konce. Unatoč površinskim razlikama, elegantni unutarnji ritam odmjerene usporenosti i ovdje je prisutan, opet uz nenametljivo dojmljivu crno-bijelu filmsku fotografiju, ovaj put, prigodno prikazanom svijetu, uz pjesme popularne glazbe. U oba filma protagonistice su žene i razmatraju se njihovi problemi, ponajprije oni vezani uz društveno-klasno-ekonomsku ovisnost o muškarcima.
Možemo li Vlastu Lah, rođenu kao Vlasta Giulia Lah Rocchi, uistinu svojatati zato što je rođena u Puli – gradu koji je tad bio u Austro-Ugarskoj Monarhiji, zatim u Kraljevini Italiji, pa u Jugoslaviji i Hrvatskoj nakon što se Lah već nastanila s druge strane oceana – pitanje je za raspravu, jer u tom je gradu provela djetinjstvo i ranu mladost, a zatim je većinu života živjela u Italiji i Argentini.
Kako god bilo, otkriće nam njezina nimalo beznačajnog djelovanja godi, a hipotetski bismo mogli zamisliti nemoguće ovo. Da je Vlasta Lah iste ove filmove snimila tad u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, ne bi bila prva redateljica u nas, jer to je već postala devet godina mlađa Sofija Soja Jovanović koja je dotad režirala Sumnjivo lice (1954) i Popa Ćiru i popa Spiru (1957), a 1960. Diližansu snova. No zanatski suverene i autorski snažne Furije i Manekenke Vlaste Lah svakako bi bile među šačicom najvrsnijih dotad u nas snimljenih filmova, a gotovo je sigurno da bi se u razmatranjima najboljih održali do danas.
