Među karakteristikama ovogodišnje, 97. svečanosti dodjele Oscara, odnosno Nagrada Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti, održane u dvorani Dolby Theatre u Hollywoodu 2. ožujka 2025., bio je izostanak inače uobičajenih šala i komentara vezanih uz domaća i svjetska politička zbivanja, osobito uz aktualne teme. Tek pokoja politici usmjerena riječ ponekog govornika bila je uočljivo uvijena. Nije to zato što bi u današnjici manjkalo vrućih krumpira, već najvjerojatnije zato što su odgovorni za priredbu zaključili da je bolje šutjeti i ne izlagati se mogućim nepovoljnim posljedicama po filmsku zajednicu i industriju kakve bi im mogao namrijeti slobodni govor u domovini hrabrih i zemlji slobodnih, u vladajućoj klimi nesigurnosti određenoj opreza vrijednom nepredvidljivošću predsjednika države Donalda Trumpa, drugi put inauguriranog 20. siječnja, tek nešto više od mjesec dana prije oscarovske svečanosti.
Među nominiranim filmovima u svim kategorijama, međutim, većina ih jest bila okrenuta obradi i dubljenju društveno-političkih problema i motiva, možda najočitije u kategoriji cjelovečernjeg dokumentarnog filma u kojoj se četiri djela bave crnim nevoljama današnjice: Crna kutija: Dnevnici (Black Box: Diaries) Shiori Ito silovanjem japanske novinarke i filmašice, Šećerna trska (Sugarcane) Emily Kassie i Juliana Bravea NoiseCata zlostavljanjem Indijanaca u kanadskim katoličkim školama, Porculanski rat (Porcelain War) Brendana Belloma i Slave Leontijeva ruskom invazijom na Ukrajinu te pobjednička Jedina zemlja (No Other Land) Yuvala Abrahama, Basela Adre, Hamdana Ballala i Rachel Szor izraelsko-palestinskim sukobom, dok jedino Soundtrack za državni udar (Soundtrack to a Coup d’Etat) Johana Grimonpreza, o nesretnom životno-političkom putu kongoanskog borca za neovisnost Patricea Lumumbe, ponovno osvjetljava jezive kosture iz prošlosti, no koji itekako govore i o sadašnjosti.
Kao što je prošle godine dobitnikom pozlaćenog kipića u toj kategoriji izglasan ukrajinski 20 dana u Mariupolju (20 dniv u Mariupoli) Mstislava Černova, film koji se najizravnije i najotvorenije bavio najvidljivijim potresnim i alarmantnim svjetskim žarištem, ratom u Ukrajini, ove je izabran parnjak mu u tom smislu, a i stilski srodan film, Jedina zemlja. Pa ako su o nesrećama što nas more šutjeli nazočni sudionici, najavljivači, predstavljači i govornici svečanosti koja, iz određenog gledišta, arbitrira o najboljim godišnjim dometima sedme umjetnosti, industrije i znanosti, a istovremeno nastoji biti, a i jest, središnji godišnji filmsko-zabavljački događaj, glasači su izrazili jasan i jak politički stav, što ne treba umanjivati spočitavajući da je takav izbor uzrokovan trendovskim zapusima. Osvajanjem Oscara, najpoznatije filmske nagrade, Jedina zemlja je, kako se kaže, stekla veću vidljivost, a time je dodatna pozornost usmjerena i na temu kojom se bavi. Makar joj ta najuglednija američka filmska nagrada nije pomogla u tomu da osigura američku kinodistribuciju te se, zbog „osjetljive političke teme“, u toj zemlji zasad prikazuje tek u „odabranim kinima“, u malobrojnim terminima. Primajući nagradu u Dolby Theatreu, suautori Jedine zemlje, Izraelac Yuval Abraham i Palestinac Basel Adra održali su – iznimka za potvrdu pravila – kratke političke govore, sukladno tomu o čemu i kako govori njihov film, kao što je prošle godine učinio i Černov. Sličnost među prošlogodišnjim i ovogodišnjim dobitnikom Oscara za cjelovečernji dokumentarni film je i u tomu da su oba režirali debitanti koji su u svijet filma stigli iz reporterskog novinarstva (Oscari dojučerašnjim nevježama!) te u tomu da situacije nemilih sukoba opisuju subjektivno i jednostrano, iz stajališta stradalnika, nimalo ne mareći za poštivanje uobičajenog nepisanog zahtjeva za (naizglednom) objektivnošću koja se formalno očituje predstavljanjem i uvažavanjem argumenata i stajališta obiju strana.
Također, velik dio materijala oba filma sniman je u jedinstvenim, neponovljivim situacijama napada i razaranja, udaranja jačih po slabijima ili bespomoćnima, ratno-borbenim događajima u kojima su i sami filmaši bili neposredno izloženi stradanju, moguće i životnom. Utoliko su pretežni dijelovi oba filma bilježeni nemirnim, pokretnim kadrovima, kamerom iz ruke, snimatelja koji se, kako zna i umije, snalazi u nepredvidljivom kaosu događaja što se hitro izmjenjuju, u trenu donoseći odluke o tomu kamo uperiti objektiv, namah pronalazeći motiv koji se u gunguli doima najvrednijim zapisa. Černovljevu su ekipu činili iskusni profesionalci koji su ondje, ciljano i naručeno, snimali građu za razne svjetske televizije, što znači da su materijali od kojih je sastavljen 20 dana u Mariupolju, unatoč neposrednosti i nepredvidljivosti zbivanja, u tehničkom smislu izvedeni u standardu zahtijevane profesionalne razine. Jedina zemlja, pak, ostavlja utisak da je pretežno snimljena amaterski, tehnički neuredno, kamerom ili mobitelskom kamerom glavnog protagonista Basela Adre, stanovnika Masafer Yatte, skupine zaselaka na Zapadnoj obali, područja koje Izraelci još od 1970-ih proglašavaju vojnim poligonom te u to ime odande nastoje iseliti lokalno stanovništvo, arapske starosjedioce, dočim naseljavanje Izraelaca koji u tom kraju grade nova naselja očito ni najmanje ne ometa vojne vježbe.
Kamera Basela Adre, koji se, kao središnji lik, gledateljima obraća i u kadru i unutarnjim monolozima, snima nevoljan i neizvjestan život lokalnog stanovništva što živi u više-manje sklepanim nastambama, jer izraelske im vlasti i vojska svako malo buldožerima, po izraelskom zakonu, ruše kuće, staje, obore, kokošinjce, škole, dječja igrališta i drugo, a ti se prizori prepuni strke, jauka, leleka, nasilja, okrutnosti, nemilosrđa, oštro zasijecaju u dojam, zorno pokazujući jad i nemoć obespravljenih Palestinaca pred tvrdim, odlično obučenim, vrsno ustrojenim, nepokolebljivim izraelskim snagama, službenim i neslužbenim.
Djelo dinamičnog, bibavog ritma razmjerno pravilno izmjenjuje vizualno i emocionalno uzburkane prizore izraelskih rušilačkih pohoda s prizorima smirenijeg poćuta, ostvarenih u predasima između navala neumoljivih bagera, a u kojima Masaferjaćani, a ponajviše Adra i izraelski mu drug, angažirani posjetitelj Abraham, kontempliraju neizglednu prošlost, sadašnjost i budućnost seljana i vazda napetog izraelsko-palestinskog odnosa, a u kojima će se naći i poneki kadar zamjetnije estetizacije. Snimana od ljeta 2019. do listopada 2023. (neposredno prije početka aktualnog Rata Izraela i Hamasa/Rata u Gazi), uz ponešto materijala iz Adrine kućne, obiteljske arhive, Jedina zemlja izvještava nas s poprišta burnih događaja, iz usta i stajališta tamošnjeg življa, ne nastojeći pomnije pojasniti i približiti široki kontekst su(ne)života Izraela i Palestine tj. Gaze i Zapadne obale, niti što potkrijepiti uvidom u dokumente ili razgovorima s ovjerenim stručnjacima. Nije ni potrebno. Iznesen iz motrišta stanovništva kojemu ruše kuće i tjera ih se iz postojbine, s djedovine, film donosi štur, ali dovoljno razumljiv okvir te uvjerljivo i dirljivo agitira za svoju stvar.
Osim Oscarom, Jedina zemlja olovorena je s još sedamdesetak nagrada, među kojima ovdje izdvojimo Europsku filmsku nagradu, Nagradu za dokumentarni film u Berlinu te Nagrade publike u Berlinu, na IDFA-i, CPH:DOX-u i ZagrebDoxu.
