23. Zagreb Film Festival, održan od 10. do 16. studenog u CineStaru Branimir, kinu Kinoteka, Muzeju suvremene umjetnosti i Kulturno informativnom centru KIC, ponudio je u natjecateljskim i pratećim programima, pod egidom „ZFF u solidarnosti s Palestinom“, pet suvremenih filmova smještenih u Palestinu i Izrael, djela koja tematiziraju vazda nemiran i problematičan odnos tih dviju zemalja središnjeg Levanta i njihovih naroda, odnosno stanovništva, obilježen netrpeljivošću, sukobima i ratovanjem, s vrhuncem u aktualnom Ratu u Gazi, otpočetom u listopadu 2023., koji je ušao u treću godinu trajanja.
Najdojmljiviji, najpotresniji, najizravniji i najaktualniji među njima bio je u natjecateljskom programu Ponovno s nama prikazan Glas Hind Rajab (Şawt Hind Rajab/The Voice of Hind Rajab, 2025) Kaouther Ben Hanie, Tunižanke filmski školovane i u Francuskoj, prethodno nagrađen Velikom nagradom žirija na 82. Filmskom festivalu u Veneciji. Autorica dosad sedam igranih i dokumentarnih cjelovečernjih filmova, uvijek društveno-politički angažiranih, najpoznatija nam po igranom Čovjeku koji je prodao svoju kožu (Ar-rajul alladī bā’a zahrahu/The Man Who Sold His Skin, 2020) i dokumentarno-igranom Četiri kćeri (Banāt Olfa/Les Filles d’Olfa/Four Daughters, 2023), oba nominirana za Oscar, u Glasu Hind Rajab, igranofilmski, s profesionalnim glumcima, uvjerljivo dokumentaristički rekonstruira tragičan događaj od 29. siječnja 2024., kad su, uz mnoge druge, u Gazi ubijeni petogodišnja Palestinka Hind Rajab i članovi njezine obitelji, u osobnom automobilu kojim su, bježeći od ratne ugroze, htjeli napustiti razrušeni grad pod opsadom Izraelskih obrambenih snaga.
Slučaj je posebno zapažen po tomu što je djevojčica, jedina preživjela u izrešetanom vozilu, tri sata bila na mobitelskoj vezi s djelatnicima Palestinskog crvenog polumjeseca, smještenima u Ramali, na Zapadnoj obali, odakle su, razdvojeni s pedesetak kilometara teritorija izraelske države, uigrano i znalački, ali uz bezbrojne organizacijske začkoljice i prepreke, dogovarali i koordinirali spašavanje ranjenih i najugroženijih u pojasu Gaze. Razgovor je sniman, a dio snimke javno je objavljen pet dana poslije. Distribuiran digitalnom mrežom svih mreža, autentičan dokumentarni zvučni zapis tragedije zaokupio je nemalu pozornost diljem svijeta.
Među inime i Kaouther Ben Hanie koja je, veli, čuvši ga, duboko ganuta, odlučila odmah usmjeriti sve svoje snage na snimanje cjelovečernjeg filma o jezivom događaju. Scenarij je temeljila na autentičnoj snimci, uglavnom doslovno preuzimajući dokumentirani razgovor, a djevojčičin glas koji u filmu čujemo uistinu jest stvarna zabilješka komunikacije Hind Rajab. Gdjekad će i glasovi njezinih spasilaca biti oni stvarni, a ne glumaca, a u mizanscen će povremeno biti uključen i pametni telefon s dokumentarnom snimkom zbivanja u prostorima Palestinskog crvenog polumjeseca koje istovremeno rekonstruiraju glumci ovoga filma.
Čitav film smješten je u interijer sjedišta Palestinskog crvenog polumjeseca. Kamera, mahom nestatična, uglavnom se zadržava na krupnim planovima lica odličnih glumaca. Dokumentarističnost se sugerira u dobro odmjerenoj mjeri, ugođaj nemira, napetosti i neizvjesnosti umješno je ostvaren unatoč tomu što je gledatelj vjerojatno već unaprijed informiran o tragičnom ishodu. No i s tim saznanjem, kad ambulantna kola u Gazi, potkraj filma, napokon dobiju sve dozvole kretanja i zapute se prema Hind Rajab, stječe se dojam da će ipak sve završiti dobro. Što se čak ni ne čini patetičnim ili klišejiziranim iznuđivanjem osjećaja, već vjerodostojnim tijekom zbivanja i doživljaja te je lako zamisliti da su upravo tako mislili i osjećali se stvarni protagonisti. Prožimanje dokumentarnoga i igranoga prepleteno je organski, uvjerljivo, gotovo samorazumljivo, a opet vrlo neuobičajeno, toliko da je uistinu teško prosuditi je li riječ o rekonstrukcijskom dokumentarnom filmu ili o igranoj rekonstrukciji zbilje.
U natjecateljskom programu Međunarodni kratkometražni filmovi prikazan je ovogodišnji dobitnik Zlatne palme za kratki film, Drago mi je da si sada mrtav (I’m Glad You’re Dead, Palestina/Grčka/Francuska, 2025), palestinskog scenarista i redatelja Tawfeeka Barhoma (1990) koji i igra jednu od dvije glavne uloge. Obiteljska drama o dvojici braće u narušenim odnosima, Palestinaca koji dolaze na otočić svoga djetinjstva kako bi se pobrinuli za onemoćalog oca, odnos Izraela i Palestine ne tematizira otvoreno. Moglo bi se reći ne uopće, no nemio ugođaj potištenosti, nespokoja, tjeskobe, utučenosti, kao i tmina, ogoljelost ambijenata, nazočnost lijesa, iščekivanje smrti i zagrizanje kiselog limuna mogu se čitati, a najvjerojatnije su takvima i zamišljeni, kao neizravni prikaz stanja iznurenosti Palestinaca pod izravnim ili prikrivenim ugnjetavanjem prvih im susjeda.
Ostala tri filma prikazana su izvan konkurencije. Igrani Sretni praznici (Yin’Ād Aliku/Happy Holidays, 123 min, Palestina/Njemačka/Francuska/Italija/Katar, 2024) po scenariju i u režiji Palestinca Scandara Coptija (1975) elegantno je ostvarena obiteljsko-društveno-politička drama s primjesama napetice, pitkoga ritma, modernoga izgleda i vješto pletene pripovijesti smještene u urbanu sredinu dobrostojećih žitelja Jeruzalema, o ljubavi između Palestinca i Izraelke. Neće to, međutim, biti inačica romantične tragedije o Romeu i Juliji, već složeno i slojevito zagledanje u međuljudske odnose, karaktere, običaje, pisana i nepisana pravila, koje će u sjećanje prizvati raščlanjivanja, uvide i prodore kakvima su se prometnuli, primjerice, Mike Leigh, Asghar Farhadi ili Woody Allen. U ovom je podneblju sve opterećeno dubinskim rascjepom dvaju naroda, koji se ne uspijeva premostiti ni najboljom voljom i uljuđenim nastojanjima. Sretni praznici prethodno su nagrađeni Grand Prixom Zlatni Aleksandar na Solunskom filmskom festivalu te nagradom za scenarij, u programu Horizonti, na Filmskom festivalu u Veneciji.
Ni dokumentarni Zbogom, Tiberijado (Bāy Bāy Ţabaryya/Bye Bye Tiberias, Francuska/Belgija/Palestina/Katar, 2023) francuske redateljice i suscenaristice arapskog podrijetla Line Soualem (1990) sustavno ugnjetavanje Palestinaca od Izraela ne stavlja u prvi plan, već se usredotočuje na protagonističin odnos prema domovini i mjestu odrastanja. Ona je redateljičina majka, Hiam Abbas, Palestinka koja se kao mlada preselila u Francusku i ondje ostvarila zapaženu glumačku karijeru. Od kćerina rođenja svake godine posjećuje rodno selo Deir Hanna, smješteno u Izraelu, nastanjeno Palestincima, u kojemu živi većina njezine obitelji. Rabeći sadašnje snimke razgovora s majkom, arhivske kućno-obiteljske i arhivske filmske i televizijske materijale, Zbogom, Tiberijado ostavlja dojam djela što razmjerno tankoćutno i s iskrenim zanimanjem ocrtava dio jedne životne priče osobe s dvije domovine, no istodobno, nenametljivo, ali upečatljivo oslikava i nevoljnu političku povijest i situaciju. Uz ostalo, film je prethodno nagrađen Nagradom Grierson na Londonskom filmskom festivalu Britanskog filmskog instituta.
Prikazan je, naposljetku, i kratki dokumentarno-eksperimentalni Čovjek br. 4 (Man Number 4, 10 min, UK, 2024) Britanke Mirande Pennell (1963) koji daje gledište zgroženog, no pasivnog Europljanina, Zapadnjaka koji o nepravdi i jezi na Bliskom istoku gunđa iz udobnosti svoga doma. Film je 2024. nagrađen nagradom žirija na zagrebačkom 20. Festivalu 25 FPS.
