Svjetski premijerno prikazan na 21. ZagrebDoxu, održanom u zagrebačkom Kaptol Boutique Cinema od 30. ožujka do 6. travnja 2025., Mirotvorac Ivana Ramljaka predstavljen je izvan konkurencije, u programu Factumentarci, budući da je ostvaren u produkciji Factuma koji je i organizator ZagrebDoxa. Utoliko ondje nije mogao biti nagrađen, premda je posrijedi jedno od ponajboljih ostvarenja ne samo tog festivala, nego i hrvatske dokumentaristike, pa i hrvatske kinematografije svih vrsta, rodova i trajanja unatrag barem nekoliko godina.
Oveliku pozornost javnosti Mirotvorac je pobudio ponajprije medijima uvijek privlačnom političkom kontroverznošću teme, izričitim usmjerenjem na prikaz društveno političke klime i okolnosti u kojima su 1. srpnja burne 1991., na javnom mjestu, sred dana, pred svjedocima, ubijeni načelnik osječke policije Josip Reihl-Kir te njegovi suputnici u automobilu, potpredsjednik osječkog Gradskog vijeća Goran Zobundžija i gradski vijećnik Milan Knežević, dok je Mirko Tubić, predsjednik Mjesne zajednice Tenja, teško ranjen. Stradali su na ulazu u Tenju, kamo su išli pregovarati s pobunjenim Srbima. Bilo je to prijetnjom nabijeno vrijeme razjarene međunacionalne netrpeljivosti između hrvatskog i srpskog stanovništva, doba visokih napetosti, brojnih incidenata i sukoba uključujući oružane i smrtonosne. Iako je neposredna invazija udruženih velikosrpskih snaga iz Srbije na Hrvatsku izvršena u srpnju 1991., Domovinski je rat, smatra se, započeo u kolovozu 1990. akcijama srpskih oružanih grupa i Jugoslavenske narodne armije protiv institucija hrvatske države i proglašavanjem tzv. Srpskih autonomnih oblasti (SAO) u Hrvatskoj, no hrvatskog policajca Reihl-Kira, istaknutu osobu koja se na uzavrelom području Slavonije predano zalagala za mirovne pregovore i miroljubiva rješenja, nije ubio pripadnik neprijateljskih srpskih snaga, već Hrvat koji se borio protiv agresora, Antun Gudelj, pripadnik hrvatskih snaga, pričuvnog sastava policije. I to ne slučajno, nego namjerno. Saga oko Gudeljeva uhićenja i presude trajala je desetljećima, do danas je ostalo neodgovoreno je li postupio na svoju ruku ili po uputi nadređenih, a predstavnici službenih vladajućih institucija nerado spominju slučaj, iako bi Reihl-Kir po mnogočemu mogao i trebao biti slavljen kao junak Domovinskog rata.
Autori filma, redatelj i scenarist Ramljak te scenaristi Drago Hedl i Hrvoje Zovko, uz razvidan doprinos montažera Damira Čučića, zauzeli su jasan i odlučan stav kojim su namjerili zanemariti potencijale senzacionalističkog burkanja i eventualnog bockanja starih rana lako izvedivim udarcima, već su podsjećanju na nemilu tragediju pristupili marnim istraživanjem, predstavljenim u mirnom, staloženom, nehuškačkom, nezapaljivom tonu koji se nadaje pomirljivo objektivnim, staloženim izlaganjem, nepristranim iznošenjem podataka i prisjećanja svjedoka i sudionika vremena i događaja, znalački uvezenih u zaokruženu pripovijest bez nedvojbenog zaključka i bez sretnog svršetka. Pri čemu, dakako, valja imati na umu da su sjećanja malo kad posve pouzdana i jednoglasna te da je objektivna neutralnost nedostižna i nemoguća. Iako neskriveno, ali nenametljivo zastupa mišljenje da je jedno, jače krilo hrvatskih vlasti željelo i poticalo rat te da im je Reihl-Kir u tom pogledu smetao, Mirotvorac ipak uspijeva ostaviti dojam razmjerno neutralnog pogleda, velikim dijelom i time što sugovornici, koje ne vidimo (osim kratko na odjavnici), nego samo čujemo, govore smireno, pregledno, bez zapadanja u afekt, bez čujnog nastojanja da ponude svoje tumačenje i svoje istine, a gotovo sav se slikovni materijal, osim kratke epiloške završnice, sastoji od autentičnih arhivskih snimki zabilježenih na tom području, u to vrijeme, uglavnom iz arhiva HRT-a. I takvim pristupom, onim razložnog i pristojnog komuniciranja, koje nije znak slabosti niti popustljivosti, filmaši, može se reći, odaju počast Reihl-Kiru, slijedeći, zrcaleći njegov put i način uvijek miroljubivog, uljudnog, humanog, čestitog zastupanja onoga za što se zalaže, uz uvažavanje sugovornika, kako opisuju oni koji su ga vidjeli na djelu, a potvrđuju snimke njegovih konferencija za tisak.
Sugovornika, pripovjedača s kojima se sada razgovaralo za potrebe stvaranja Mirotvorca samo je petero, čime je izbjegnut poćut rastrzane kaotičnosti velikog ili prevelikog broja glasova, a ostvaren onaj urednosti i pribranosti, jer svatko od njih bio je u mogućnosti dobro i primjereno opširno, bez primjetnih kraćenja ili izdvajanja tek koje prigodne bljeskovite rečenice, izložiti što je htio. Svi se, ktomu, i tadašnjim funkcijama, i osobnim odnosom s Reihl-Kirom, i načinom i sadržajem izlaganja, doimaju vjerodostojno uvjerljivim svjedocima s neposrednim uvidom u to što se i kako tada zbivalo. To su: poduzetnik Nikola Jaman; Zdravko Pejić, načelnik u Centru službe za zaštitu ustavnog poretka koji je s Reihl-Kirom usko surađivao i prijateljevao; novinar Glasa Slavonije Goran Flauder; Reihl-Kirova udovica Jadranka Reihl-Kir te Gordana Ajduković, saborska zastupnica u Vijeću općina koja je s Reihl-Kirom sudjelovala u pregovorima toga dana kad je ubijen.
Premda u cjelini kroči odmjerenim ritmom, Mirotvorac je prožet uzbudljivošću, napetošću i, unatoč unaprijed poznatomu ishodu, neizvjesnošću. Prvi prizor nesmiljeno, vibrantno grabi pozornost i smješta nas u središte zbivanja. Posrijedi su snimke zabilježene neposredno nakon ubojstva Reihl-Kira i suputnika, nekoliko kilometara od mjesta zločina, gdje televizijski i radijski reporteri, također zgranuti stravičnom novošću, razgovaraju s mještanima koji su slučajno svjedočili pogibiji i upravo došli s poprišta. Uznemireni, šokirani, opisuju što se dogodilo, neki suvislije, neki manje suvislo, neki možda, kako to već bude, i s kojim dodanim detaljem i interpretacijom, dok cestom, prema mjestu događaja i od njega, svako toliko mahnito projurca kakvo vozilo, civilno, policijsko, hitne pomoći… Upečatljivo snimljen kamerom okretnog nepotpisanog televizijskog snimatelja (ili više njih) koji se izvrsno snalazi u kaotičnoj i stresnoj situaciji, vodeći računa i o slikovnoj atraktivnosti, po sebi izvanredan materijal – dosad neprikazan (!), ako smo dobro razabrali iz popratnih razgovora s Ramljakom – montiran je i oblikovan iznimno nadahnuto te tih oko osam i pol minuta možemo usvojiti kao zoran primjer dokumentaristike u reprezentativnom izdanju, domet do kojeg se malo kad komu uspije vinuti u bilo kojem filmskom rodu.
Dok se u tom početnom odsječku, prikladno njegovu sadržaju i dramatičnosti, redateljskim i montažnim odlukama i postupcima naglašavaju hitnja, vreva i rastrzanost, filmaši će u drugim prilikama, opet pomno osluškujući i razumijevajući građu koja im je na raspolaganju, dozvoliti materijalu da govori sam za sebe takav kakav jest i ostvari maksimum potencijala bez vidljivijih intervencija u nj. Tako će, primjerice, snažan utisak ostaviti dva odulja, jednostavna, (više-manje) statična kadra razgovora: trominutni s mladim vojnikom, netom odbjeglim iz armije, vozačem (ne)slavnog tenka JNA koji je 27. lipnja 1991. na raskrižju Vukovarske ceste i Trpimirove ulice u Osijeku pregazio i uništio Fiat 750, crvenog fiću (snimka koja je obišla svijet), presječen s tek četiri jedva primjetna reza (nema potvrde da je taj razgovor ikad prije igdje prikazan!) i onaj šestipolminutni s Mirkom Tubićem, jedinim preživjelim putnikom bijele Zastave 101 u kojoj su usmrćeni Reihl-Kir, Zobundžija i Knežević, s petnaestak gotovo neprimjetnih rezova koji se mogu doživjeti i kao oštećenja na ostarjeloj video-vrpci.
Nakon potresnog uvodnog sprinta, Mirotvorac će nastaviti pretežno pješačkim korakom, no nikad ne gubeći napon niti fokus, oslikavajući zbivanja koja su dovela do tragedije, slikom prateći riječi i kontekst uzorno vještim kombiniranjem ilustrativnog i asocijativnog, gotovo uvijek oplemenjujući govor građenjem pripadajućeg ili dodatnog ugođaja. Nerijetko uz uočljivo odlična, sugestivna rješenja što prisnažuju učinku na osjećaje, kao što su kadrovi glava ukrasnih kipova na zgradama dok Jadranka Reihl-Kir opisuje dane prije muževljeve pogibije, koje slijede jedna drugoj slične portretne fotografije Josipa Reihl-Kira čija statičnost navješćuje njegov skori odlazak. Zatim, poslije, nakon snimke Mirka Tubića koji 1998. prepričava posljednje sate i minute prije ubojstva ljudi s kojima je bio u kobnoj Zastavi 101, niz policijskih fotografija s uviđaja u posvemašnjoj, jezivoj, tišini. Ili zalazak u crni mrak na nekoliko sekundi nakon riječi o tomu da je Gudelj možda dobio neizrečenu dozvolu da se Reihl-Kira „makne ovako ili onako“.
