Među trideset sedam filmova prikazanih na 34. Danima hrvatskog filma, održanima od 16. do 19. listopada, po drugi put u novoobnovljenom, odličnom karlovačkom kinu Edison, tek se jedan ne doima nadahnutim ili potaknutim kakvom crnom nevoljom što mori pojedinca, društvo, Zemljane, čovječanstvo.
Na samom izmaku kolovoza, već tradicionalno, u Opatiji se uz naš najstariji festival posvećen isključivo dokumentarnom filmu ispraćuje ljetna filmska shema i najavljuje početak nove sezone. Ne čudi stoga da u filmskom kalendaru Liburnia Film Festival ima značajno, ali i znakovito, pa čak i pomalo liminalno mjesto: s jedne je strane LFF mjesto sukusa protekle godine, uz neizbježne projekcije filmova koji su svoj put započeli negdje drugdje – bilo na domaćem ZagrebDoxu, bilo u inozemstvu – ali i startno mjesto s kojega zamjetan broj ostvarenja kreće prema domaćoj publici.
Iako ZagrebDox regiju definira nešto šire, sasvim je logično da su njegovom regionalnom konkurencijom dominirali filmovi iz uže shvaćene regije koju možemo nazvati, ne baš uvijek i svugdje popularno ili politički oportuno, bivšom Jugoslavijom.
Osim u specifičnim okolnostima, kratki metar u pravilu stoji u sjeni u dugog. To nije slučaj samo u Hrvatskoj, niti u regiji, već u kinematografiji globalno, budući da je kratki metar teže distribuirati izvan uhodanog festivalskog ciklusa.
