Među trideset sedam filmova prikazanih na 34. Danima hrvatskog filma, održanima od 16. do 19. listopada, po drugi put u novoobnovljenom, odličnom karlovačkom kinu Edison, tek se jedan ne doima nadahnutim ili potaknutim kakvom crnom nevoljom što mori pojedinca, društvo, Zemljane, čovječanstvo. U toj lepezi slikopisa što, kako veli vodstvo DHF-a, predstavlja izbor, odnosno pregled najboljega u hrvatskoj kinematografiji (svih rodova osim cjelovečernjeg igranog filma) unatrag godinu, godinu i pol dana, kratki igrani, s daškom eksperimentalnoga, Tango siesta (10 min, Udruga Kazimir, 2024) Dinka Božanića, jedini gledatelja nastoji, a i uspijeva, razgaliti i opustiti, ne namirujući mu osjećaj težine niti ga upućujući na preglavljivanje mrke, bolne, prezahtjevne današnjice, prošlosti i budućnosti.
Oplahnut toplim ljetnim Suncem (snimateljica Andrea Kaštelan), ostvaren u svega tri kadra, taj film bez riječi (mada prikazuje situaciju kojoj je dijalog pripadan) nježna je, malčice zagonetna, tiho zaigrana, (vesandersonovski? žaktatijevski?) koreografirana (obiteljska) etida natopljena vedrim, optimističnim, nasmiješeno dobrodušnim pogledom na čovjeka, svijet i život. Nije savršeno, ali dobro je, sve će biti u redu.
Premda većina ostalih filmova iskri ili tinja – već prema izabranom autorskom pristupu – snažnom stvaralačkom energijom, što je samo po sebi znak vjere u mogućnost boljitka, a poneki i ljeska humorom (primjerice, cjelovečernji dokumentarni Fiume o morte! Igora Bezinovića, nagrađen Nagradom za režiju, Nagradom publike i Nagradom za glazbu Hrvoju Nikšiću i Giovanniju Maieru te Paviljon 6 Gorana Devića, dobitnik Nagrade za zvuk Ivanu Zeliću i Zlatne uljanice, nagrade katoličkog vjerskog tjednika Glas koncila „ostvarenju koje bolje i prepoznatljivije od drugih promiče pozitivnu poruku, tj. etičko svjetlo u aktualnom trenutku života“), svi više ili manje tjeskobno i zabrinuto, s malo ili nimalo nade u sretan ishod, izražavaju nelagodu i zebnju, zdvajaju nad neveselim događajima, pojavama, stanjima, odnosima u užem i širem okružju, zajednici, institucijama, osobnom ophođenju, sad ili nekoć, a što će se neizbježno odraziti i na vrijeme koje će doći. Sneveseljeno, štoviše, huče i namjenski radovi, ovom prilikom samo glazbeni video spotovi, djela žanra u kojemu se uobičajeno stremi ka razbibrižnom. Čak i Natali Dizdar x nipplepeople – Utjeha (5 min, Martin Peranović, 2025) Martina Peranovića, pjevačice okrenute radiofonijskoj prijemčivosti i širokoj publici, u sinopsisu spominje unutarnje demone, a u ostvarenju, mada djelomično glamurozan, ne nudi slike ugode. Stoga su dvije (a moglo je i više) od jedanaest natjecateljskih cjelina DHF imenovane zlokobnim nazivima „Užasi epohe“ i „Pandemijski pandemonij“.
Igrani film Jednog dana dogodit će se nešto (strašno) (19 min, Wolfgang & Dolly, 2024) Dalije Dozet općenito čuvstvo bojazni izražava već u nazivu. Na dobro ne sluti ni naslov Bol (22 min, Sve gore i gore, 2024) Ivana Faktora, opor autoportretni dokumentarno-eksperimentalni prikaz nošenja s kobnom bolešću. Sreću ne obećavaju ni naziv pjesme i hardcore punk izvođača gotovo histerično intenzivnog glazbenog spota Giht – Paranoja (2 min, Vjekoslav Prdinski, 2025) Pavla Kocanjera. Prijeteće zvuče i Zubi krokodila (25 min, Plafon, 2025) scenaristice Nikoline Bogdanović i redatelja Filipa Herakovića, igrani film o obiteljskom nasilju koji već prvim kadrom pokazuje neugodno, pa i jezivo, odljepljivanje najlonke sa svježe ozljede na koljenu protagonistice.
Igrani Roko (17 min, Marinis Media, 2025) suscenarista Nikole Kuprešanina i suscenaristice i redateljice Ivane Marinić Kragić, temeljen na stvarnom višestrukom ubojstvu u središtu Splita, otpočinje noćnom snimkom posve golog, ozlijeđenog mladića dok trči gradskom ulicom, očito u bijegu, ustrašeno se osvrćući. Uronjen u nepopustljivo sivilo djelomično prepoznatljivih nam izmaštanih prostora, neusidren i nesiguran svat neljudski stilizirana lica, možebitno svojevrstan spoj Malog princa Antoinea de Saint-Exupéryja i lika Krika Edvarda Muncha, u animirano(-eksperimentalnom) filmu How/Kako (9 min, Kreativni sindikat, 2025) Marka Meštrovića, cjelinom lebdi nemoćno ponavljajući egzistencijalno naslovno pitanje „Kako?“. Animirani Psihonauti (8 min, HUDU, Ustanova Zagreb film, Klinika za psihijatriju Vrapče, 2025) Nike Radasa, ostvareni u suradnji s pacijentima Klinike za psihijatriju Vrapče, s čeljadi nastanjenom u sjenovitom, zagasitom naselju kuća od kutija za lijekove (film je nagrađen za scenografiju grupe autora), otpočinju bijelim slovima na crnoj pozadini ispisanim pitanjem „Kamo ide moja bolest nakon što se oporavim?“. Igrano-eksperimentalna Žega (12 min, B. A. K. A., 2024) prvim kadrovima kamere u trzavim pokretima slabo preglednih vizura prikazuje krađu bicikla i potom bezrazložno, vandalskim porivom općeg gnjeva potpaljeno uništavanje otuđenog vozila.
Dobrim dijelom oslonjen na naivno slikarstvo Mije Kovačića, animirani Fačuk (13 min, Tetrabot, 2025) Maide Srabović oslikavanjem će grube ograničenosti seoske sredine u brežuljkastom krajoliku mnogog gledatelja zacijelo podsjetiti na igranofilmski tragični klasik Brezu (1967) Ante Babaje, a premda bogat jarkim bojama, tužnu će pripovijest okruniti velikim kaznenim potopom. Žive boje donekle dječjeg crteža neće umanjiti osvetničku ogorčenost nemoguće gustim prometom stambene ulice u animiranom Nema mjesta (6 min, Bonobostudio, 2024) Jelene Oroz.
Prevladavajuća tematska žarišta, ne samo navedenih ostvarenja, su smrt, fizička bol, psihička bolest, prijevara, obmane, zloporaba povjerenja, zloba, kriminal, zavjera, izgubljenost, iscrpljujući rad, fašizam, pandemija, rat, uništenje, nasilje, nepravda, nerazumijevanje, osamljenost…
U službenim (promidžbenim) sinopsisima filmova čitamo riječi, opise, izraze: otuđenost, dezorijentacija, skepticizam, gubitak osjećaja, gubitak identiteta, na rubu snaga, noćna mora, ucjena, prijetnje se intenziviraju, institucije okreću glavu, hospitalizacija, klica smrti, ubojstvo, krvoproliće, rat, pogreb, zatvaranje tvornica, neumoljiva težina zapuštenog grada, anksiozna stvarnost, apokalipsa svijeta, mrak svemira, rastakanje bez velike geste, ostaci u raspadu, nema spasa, svijet u stanju očaja…
Sumornog je ugođaja i bolne teme i dobitnik Grand Prixa, već zapažen i višestruko nagrađivan cjelovečernji dokumentarni Mirotvorac (101 min, Factum, 2025) Ivana Ramljaka (na DHF nagrađen i za scenarij Drage Hedla, Hrvoja Zovka i Ivana Ramljaka), a ovdje završno izdvojimo još dva ostvarenja zlehudih naslova koja poćut kraja svijeta (moguće su, dakako, i druge interpretacije) predočavaju podjednako dojmljivo i uznemirujuće, uz zamjetnu računalnu obradu slike, no malne antipodskim rukopisima, mada oba pripadaju eksperimentalnom rodu. Visoko estetizirana Exterminata (24 min, Filmska udruga Šuma, 2025) Vladislava Kneževića zatiranje planeta donosi kao iz budućnosnog gledišta, slikama mekih, čistih, urednih, oku ugodnih koprenastih bjelina i pastela (snimatelj je Predrag Vekić), u malne sanjivom tempu 2001: Odiseje u svemiru (1968) Stanleyja Kubricka, bez čovjekova lika na ekranu, s dubokim žalom prizivajući u sjećanje ljepote zraka, kamena, vode, drveta, metala, ljubavi, zanosa… koje bijahu, a više nisu. Bremenit bojama i teksturama, Proplakat će kiša (24 min, Sve gore i gore, 2025) Damira Čučića vrvi ljudima, a sa svijetom u stanju očaja suočava nas s mjericom ozlojeđenosti, u nervoznom ritmu i pokretu, prljavim, često za čitanje zahtjevnim autentičnim dokumentarnim materijalima, mahom (čini se) amaterskim videosadržajima iz zemlje i inozemstva bilježenima za pandemije bolesti COVID-19 i tijekom zagrebačkih potresa, prikupljenima putem društvenih mreža i potom oblikovanima u vizuale nalik (rotoskopskoj) animaciji i(li) retro videoigrama, utkanima u gust i žustar koloplet začudnoga, zastrašujućega, okrutnoga, pri čemu poneki akter svijetu na uvid ponosno podastire najgore od sebe.
