Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

23. Zagreb Film Festival: U solidarnosti s Palestinom – putovanje na mjesto nesreće

Glas Hind Rajab, r. Kaouther Ben Hania

23. Zagreb Film Festival, održan od 10. do 16. studenog u CineStaru Branimir, kinu Kinoteka, Muzeju suvremene umjetnosti i Kulturno informativnom centru KIC, ponudio je u natjecateljskim i pratećim programima, pod egidom „ZFF u solidarnosti s Palestinom“, pet suvremenih filmova smještenih u Palestinu i Izrael, djela koja tematiziraju vazda nemiran i problematičan odnos tih dviju zemalja središnjeg Levanta i njihovih naroda, odnosno  stanovništva, obilježen netrpeljivošću, sukobima i ratovanjem, s vrhuncem u aktualnom Ratu u Gazi, otpočetom u listopadu 2023., koji je ušao u treću godinu trajanja.

Najdojmljiviji, najpotresniji, najizravniji i najaktualniji među njima bio je u natjecateljskom programu Ponovno s nama prikazan Glas Hind Rajab (Şawt Hind Rajab/The Voice of Hind Rajab, 2025) Kaouther Ben Hanie, Tunižanke filmski školovane i u Francuskoj, prethodno nagrađen Velikom nagradom žirija na 82. Filmskom festivalu u Veneciji. Autorica dosad sedam igranih i dokumentarnih cjelovečernjih filmova, uvijek društveno-politički angažiranih, najpoznatija nam po igranom Čovjeku koji je prodao svoju kožu (Ar-rajul alladī bā’a zahrahu/The Man Who Sold His Skin, 2020) i dokumentarno-igranom Četiri kćeri (Banāt Olfa/Les Filles d’Olfa/Four Daughters, 2023), oba nominirana za Oscar, u Glasu Hind Rajab, igranofilmski, s profesionalnim glumcima, uvjerljivo dokumentaristički rekonstruira tragičan događaj od 29. siječnja 2024., kad su, uz mnoge druge, u Gazi ubijeni petogodišnja Palestinka Hind Rajab i članovi njezine obitelji, u osobnom automobilu kojim su, bježeći od ratne ugroze, htjeli napustiti razrušeni grad pod opsadom Izraelskih obrambenih snaga.

Slučaj je posebno zapažen po tomu što je djevojčica, jedina preživjela u izrešetanom vozilu, tri sata bila na mobitelskoj vezi s djelatnicima Palestinskog crvenog polumjeseca, smještenima u Ramali, na Zapadnoj obali, odakle su, razdvojeni s pedesetak kilometara teritorija izraelske države, uigrano i znalački, ali uz bezbrojne organizacijske začkoljice i prepreke, dogovarali i koordinirali spašavanje ranjenih i najugroženijih u pojasu Gaze. Razgovor je sniman, a dio snimke javno je objavljen pet dana poslije. Distribuiran digitalnom mrežom svih mreža, autentičan dokumentarni zvučni zapis tragedije zaokupio je nemalu pozornost diljem svijeta.

Među inime i Kaouther Ben Hanie koja je, veli, čuvši ga, duboko ganuta, odlučila odmah usmjeriti sve svoje snage na snimanje cjelovečernjeg filma o jezivom događaju. Scenarij je temeljila na autentičnoj snimci, uglavnom doslovno preuzimajući dokumentirani razgovor, a djevojčičin glas koji u filmu čujemo uistinu jest stvarna zabilješka komunikacije Hind Rajab. Gdjekad će i glasovi njezinih spasilaca biti oni stvarni, a ne glumaca, a u mizanscen će povremeno biti uključen i pametni telefon s dokumentarnom snimkom zbivanja u prostorima Palestinskog crvenog polumjeseca koje istovremeno rekonstruiraju glumci ovoga filma.

Čitav film smješten je u interijer sjedišta Palestinskog crvenog polumjeseca. Kamera, mahom nestatična, uglavnom se zadržava na krupnim planovima lica odličnih glumaca. Dokumentarističnost se sugerira u dobro odmjerenoj mjeri, ugođaj nemira, napetosti i neizvjesnosti umješno je ostvaren unatoč tomu što je gledatelj vjerojatno već unaprijed informiran o tragičnom ishodu. No i s tim saznanjem, kad ambulantna kola u Gazi, potkraj filma, napokon dobiju sve dozvole kretanja i zapute se prema Hind Rajab, stječe se dojam da će ipak sve završiti dobro. Što se čak ni ne čini patetičnim ili klišejiziranim iznuđivanjem osjećaja, već vjerodostojnim tijekom zbivanja i doživljaja te je lako zamisliti da su upravo tako mislili i osjećali se stvarni protagonisti. Prožimanje dokumentarnoga i igranoga prepleteno je organski, uvjerljivo, gotovo samorazumljivo, a opet vrlo neuobičajeno, toliko da je uistinu teško prosuditi je li riječ o rekonstrukcijskom dokumentarnom filmu ili o igranoj rekonstrukciji zbilje.

Drago mi je da si sada mrtav, r. Tawfeek Barhom

U natjecateljskom programu Međunarodni kratkometražni filmovi prikazan je ovogodišnji dobitnik Zlatne palme za kratki film, Drago mi je da si sada mrtav (I’m Glad You’re Dead, Palestina/Grčka/Francuska, 2025), palestinskog scenarista i redatelja Tawfeeka Barhoma (1990) koji i igra jednu od dvije glavne uloge. Obiteljska drama o dvojici braće u narušenim odnosima, Palestinaca koji dolaze na otočić svoga djetinjstva kako bi se pobrinuli za onemoćalog oca, odnos Izraela i Palestine ne tematizira otvoreno. Moglo bi se reći ne uopće, no nemio ugođaj potištenosti, nespokoja, tjeskobe, utučenosti, kao i tmina, ogoljelost ambijenata, nazočnost lijesa, iščekivanje smrti i zagrizanje kiselog limuna mogu se čitati, a najvjerojatnije su takvima i zamišljeni, kao neizravni prikaz stanja iznurenosti Palestinaca pod izravnim ili prikrivenim ugnjetavanjem prvih im susjeda.

Ostala tri filma prikazana su izvan konkurencije. Igrani Sretni praznici (Yin’Ād Aliku/Happy Holidays, 123 min, Palestina/Njemačka/Francuska/Italija/Katar, 2024) po scenariju i u režiji Palestinca Scandara Coptija (1975) elegantno je ostvarena obiteljsko-društveno-politička drama s primjesama napetice, pitkoga ritma, modernoga izgleda i vješto pletene pripovijesti smještene u urbanu sredinu dobrostojećih žitelja Jeruzalema, o ljubavi između Palestinca i Izraelke. Neće to, međutim, biti inačica romantične tragedije o Romeu i Juliji, već složeno i slojevito zagledanje u međuljudske odnose, karaktere, običaje, pisana i nepisana pravila, koje će u sjećanje prizvati raščlanjivanja, uvide i prodore kakvima su se prometnuli, primjerice, Mike Leigh, Asghar Farhadi ili Woody Allen. U ovom je podneblju sve opterećeno dubinskim rascjepom dvaju naroda, koji se ne uspijeva premostiti ni najboljom voljom i uljuđenim nastojanjima. Sretni praznici prethodno su nagrađeni Grand Prixom Zlatni Aleksandar na Solunskom filmskom festivalu te nagradom za scenarij, u programu Horizonti, na Filmskom festivalu u Veneciji.

Ni dokumentarni Zbogom, Tiberijado (Bāy Bāy Ţabaryya/Bye Bye Tiberias, Francuska/Belgija/Palestina/Katar, 2023) francuske redateljice i suscenaristice arapskog podrijetla Line Soualem (1990) sustavno ugnjetavanje Palestinaca od Izraela ne stavlja u prvi plan, već se usredotočuje na protagonističin odnos prema domovini i mjestu odrastanja. Ona je redateljičina majka, Hiam Abbas, Palestinka koja se kao mlada preselila u Francusku i ondje ostvarila zapaženu glumačku karijeru. Od kćerina rođenja svake godine posjećuje rodno selo Deir Hanna, smješteno u Izraelu, nastanjeno Palestincima, u kojemu živi većina njezine obitelji. Rabeći sadašnje snimke razgovora s majkom, arhivske kućno-obiteljske i arhivske filmske i televizijske materijale, Zbogom, Tiberijado ostavlja dojam djela što razmjerno tankoćutno i s iskrenim zanimanjem ocrtava dio jedne životne priče osobe s dvije domovine, no istodobno, nenametljivo, ali upečatljivo oslikava i nevoljnu političku povijest i situaciju. Uz ostalo, film je prethodno nagrađen Nagradom Grierson na Londonskom filmskom festivalu Britanskog filmskog instituta.

Prikazan je, naposljetku, i kratki dokumentarno-eksperimentalni Čovjek br. 4 (Man Number 4, 10 min, UK, 2024) Britanke Mirande Pennell (1963) koji daje gledište zgroženog, no pasivnog Europljanina, Zapadnjaka koji o nepravdi i jezi na Bliskom istoku gunđa iz udobnosti svoga doma. Film je 2024. nagrađen nagradom žirija na zagrebačkom 20. Festivalu 25 FPS. 

Picture of Janko Heidl

Janko Heidl

Janko Heidl (Zagreb, 1967), studirao je filmsku režiju na ADU u Zagrebu. O filmu piše od konca 1980-ih za razne tiskovine i elektronske medije, najdulje u Večernjem listu (1994-2009).

Svi članci

Posljednje objave