Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
Među trideset sedam filmova prikazanih na 34. Danima hrvatskog filma, održanima od 16. do 19. listopada, po drugi put u novoobnovljenom, odličnom karlovačkom kinu Edison, tek se  jedan ne doima nadahnutim ili potaknutim kakvom crnom nevoljom što mori pojedinca, društvo, Zemljane, čovječanstvo.
Na samom izmaku kolovoza, već tradicionalno, u Opatiji se uz naš najstariji festival posvećen isključivo dokumentarnom filmu ispraćuje ljetna filmska shema i najavljuje početak nove sezone. Ne čudi stoga da u filmskom kalendaru Liburnia Film Festival ima značajno, ali i znakovito, pa čak i pomalo liminalno mjesto: s jedne je strane LFF mjesto sukusa protekle godine, uz neizbježne projekcije filmova koji su svoj put započeli negdje drugdje – bilo na domaćem ZagrebDoxu, bilo u inozemstvu – ali i startno mjesto s kojega zamjetan broj ostvarenja kreće prema domaćoj publici.
Nakon Rotterdama početkom godine, hrvatski je film na još jednom od velikih festivala imao vrlo zamjetno prisustvo. U pitanju je festival A kategorije u švicarskom gradu Locarnu koji se ove godine održao 78. put.
Unatoč službenim sažetcima koji bi sugerirali donekle slične filmove, Cinehillovi naslovi posvećeni ženskom buntu nisu ujednačeno uspjela djela.
Životni događaji počesto djeluju poput filmova, dok filmovi o upravo takvim životnim događajima – filmičnima temeljem samog zapleta – predstavljaju osobit izazov svojim autorskim ekipama. Neovisno koliko su ti događaji udaljeni od sadašnjeg trenutka.
Podosta je baza u dramaturgiji filma, opisanoj fluidnosti egzistencije u jednoj (niže)srednjoklasnoj, grafitima prošaranoj zgradi u gradu na moru, sasvim slučajno Splitu. Marin plete kompleksnu mrežu narativnih rukavaca sa stanarima te četverokatnice; sve su to odreda osobenjaci u sličnom – mada stereotipnijem – univerzumu.
Uvršten u glavni natjecateljski program ovogodišnjeg Cinehilla, koji se prvi put održava u Fužinama, Još sam tu zagleda se u razmjerno nedavno, mučno razdoblje brazilske povijesti, vrijeme u kojem je država, od 1964. do 1985., bila pod vojnom diktaturom.
Do prije par godina, filmski festival u Karlovym Varyma koji je ove godine obilježio svoje 59. izdanje vrijedio je za jedan od ključnih i najdostupnijih mjesta okupljanja i platformi za naše filmaše. Naše, što znači ne samo hrvatske, već i one iz neposredne ili šire regije, koju nazivamo Istočnom Europom. Glavni natjecateljski program bio je otvoren za etablirane filmaše s europskog Istoka, pa bi oni sačinjavali polovicu programa i najčešće ozbiljno konkurirali za nagrade.
Kako je ovde tako zeleno? film je u kojem se mnogo govori i razgovara, film bez priče u kojem se mnogo priča, a tome su sup(r)ostavljeni trenuci svojevrsne kontemplacije.
Iako prikazuje lako prepoznatljive stvarnosne situacije i središnjom pripovijesti teče jednostavno kronološki, Otapanje vladara drugi cjelovečernji igrani film crnogorskog filmaša Ivana Salatića – na 72. Pulskom filmskom festivalu prikazan u natjecateljskom programu manjinskih produkcija - nemalo je zagonetno ostvarenje, uvelike zbog toga što mahom izbjegava ponuditi osnovne podatke i kontekstualizirati ono što gledamo.