Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
U dvorcu Veliki Tabor nedaleko od Desinića, 4. je i 5. srpnja održan 23. međunarodni festival kratkog filma, dosad zvan Tabor Film Festival, a od ovog izdanja Tabor New Frame Film Festival.
Kada se podvuče crta, žanrovski raznovrstan program koji je brojao stotinjak filmova, kao i brojna gostovanja od kojih je, dakako, publiku ponajviše oduševilo ono Stevea Buscemija, mogu se uistinu proglasiti dostojnima punoljetnosti voljenog splitskog festivala.
Određena komotnost u sastavljanju dugometražne sekcije Animafesta - kao posljedica slučajnosti više no lijenosti – ove se godine isplatila. Naime, svojedobnom odlukom o spajanju kratkometražnog i dugometražnog izdanja nakon njihova nedugotrajnog suživota u bijenalnom ritmu, Veliko natjecanje dugometražnog filma, iako formalno na istoj razini, ipak je palo u drugi plan u odnosu na Veliko natjecanje kratkometražnog filma koje je (p)ostalo Animafestov forte, selekcijski brižno odrađeno i potpomognuto časti što se kratkometražni Grand-prix izravno plasira u oskarovsku, od ove godine i u BAFTA utrku. To nipošto ne znači da proteklih godina u dugoj festivalskoj sekciji nismo gledali neka istinska remek-djela.
Kao i mnogi Žilnikovi filmovi i Restitucija, ili, San i java stare garde ostavlja dojam dokudrame, filma u kojem se zbilja umjereno modificira postupcima igranog filma, ponajprije glumom naturščika, stvarnih protagonista stvarnih događaja i dramatizacijom, odnosno scenaristički obrađenim i pripremljenim sažimanjem i fokusiranjem zbivanja.
U Winnipegu smo, Kanadi, u bliskoj budućnosti koja je već nastupila. Tradicionalno suparništvo dvojezične sjevernoameričke države je prevladano: na snježnim ulicama smrznutog grada ne govori se ni engleski ni francuski. U školi za integraciju djeca pokušavaju učiti francuski, ali univerzalni jezik Winnipega jest perzijski jezik, točnije zapadni farsi, službeni jezik Irana. 
Zanosno hipnotičan cjelovečernji prvijenac kubanskog filmaša Davida Bima (1991), punim imenom David Beltrán i Marí, kako je potpisan na odjavnici, sadrži  prizor antologijske snage, impresivan, fascinantan dvanaestominutni kadar u kojem protagonist, malne goloruk, u močvari ulovi krokodila.
Iako ZagrebDox regiju definira nešto šire, sasvim je logično da su njegovom regionalnom konkurencijom dominirali filmovi iz uže shvaćene regije koju možemo nazvati, ne baš uvijek i svugdje popularno ili politički oportuno, bivšom Jugoslavijom.
Autori filma, redatelj i scenarist Ramljak te scenaristi Drago Hedl i Hrvoje Zovko, uz razvidan doprinos montažera Damira Čučića, zauzeli su jasan i odlučan stav kojim su namjerili zanemariti potencijale senzacionalističkog burkanja i eventualnog bockanja starih rana lako izvedivim udarcima, već su podsjećanju na nemilu tragediju pristupili marnim istraživanjem, predstavljenim u mirnom, staloženom, nehuškačkom, nezapaljivom tonu koji se nadaje pomirljivo objektivnim, staloženim izlaganjem, nepristranim iznošenjem podataka i prisjećanja svjedoka i sudionika vremena i događaja, znalački uvezenih u zaokruženu pripovijest bez nedvojbenog zaključka i bez sretnog svršetka.
Program 22. Human Rights Film Festivala ponudio je, uz ostalo, retrospektivu filmova Kamala Aljafarija (1972), višemedijskog palestinskog umjetnika rođenog u Ramli u Izraelu, filmski školovanog u Njemačkoj, donedavno s prebivalištem i radno produkcijskim stožerom u Berlinu, odnedavno u Parizu. 
Tri filma u glavnoj natjecateljskoj konkurenciji za nagradu Tigar svakako su velik uspjeh regionalne kinematografije, a ako promatramo iz striktno hrvatskog kuta, on se čini još većim, budući da se tu radi o jednoj većinskoj produkciji i dvije manjinske koprodukcije.