Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
Picture of Miro Frakić

Miro Frakić

Diplomirani skandinavist i anglist, živi i prevodi i predaje u Splitu i Zagrebu. Vanjski suradnik na Katedri za skandinavistiku, bavi se skandinavskim (i) queer filmom, kao i filmom za djecu i mlade. Preveo knjigu o Greti Thunberg, Naša kuća u plamenu Malene Ernman, u Egmontovom izdanju. Veliki zaljubljenik u eksperimentalnim rod. Radio više godina kao programski asistent na Splitskom filmskom festivalu i bio član žirija kritike na 14. izdanju 25. FPS-a. Dobitnik Vladimira Vukovića za najboljeg novog kritičara za 2019. godinu, iste godine postao članom Kinokluba Zagreb. Ima iskustva i iza i ispred kamere, a rado pohodi mnoge filmske festivale svijeta i o njima piše za Hrvatski filmski ljetopis i (negdašnji) Filmonaut.

Svi članci

Nepredvidljivost kategorije namjenskog filma ove je godine dovela do izjednačenja; filmski kritičari ostali su podjednako zadivljeni dvama videospotovima, jednim mlađeg nagrađivanog kantautora, drugim iskusnog glazbenika i njegove Četvorke.
Teško mi je shvatiti da je Mark Cousins, vizionar zaslužan za epski, petnaestosatni serijal Priča o filmu: Odiseja, svoj veliki esej o Europskim filmskim nagradama odlučio otvoriti grozomorno generičkim pitanjem: zašto volimo film? I to u dvorani punoj profesionalnih filmskih radnika.
Četvrti Cherry i ove je godine otvorio performansom, ovaj put Sonje Pregrad, plesačice i performerice značajne akademske karijere, u kojem je svoju drag personu izvitoperila iz pozicije orodnjenog tijela, izmičući se postulacijama, dok su ga zatvorili cura i dečko koncertnim nabrijavanjem u Studio-galeriji Klet; oni su osigurali seks u festivalu o seksualnosti.
Podosta je baza u dramaturgiji filma, opisanoj fluidnosti egzistencije u jednoj (niže)srednjoklasnoj, grafitima prošaranoj zgradi u gradu na moru, sasvim slučajno Splitu. Marin plete kompleksnu mrežu narativnih rukavaca sa stanarima te četverokatnice; sve su to odreda osobenjaci u sličnom – mada stereotipnijem – univerzumu.
Po dužnosti primoran gledati čitavu trosatnu dodjelu nagrada američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti (koja tradicionalno balansira između potrebe da, s jedne strane, po najkraćem postupku odradi što treba i želje da, s druge strane, iz te repetitivne muke izvuče televizijski događaj vrijedan gledanja), autor ovih redaka odlučio je fabricirati svoje iskustvo i svoja četiri zida zamijeniti onima dvorane Dolby Theatre.
Hrvatskom filmu ne uvijek naklonjenoj javnosti ove je godine za oko vrlo galantno zapeo kratkometražni igrani film Čovjek koji nije mogao šutjeti.
Oko stabala masline, trešnje ili jabuke mnoga su koplja već polomljena, naravno; ipak smo na Balkanu povijesno i genetski predodređeni mariti za granice, zemljišne knjige i vlasničke listove.
Lagali smo im. Izgnali smo ih s njihove zemlje. Natjerali smo ih izgladnjivanjem na potpisivanje prevarantskih sporazuma, ugovora kojih se nismo nikad pridržavali. Pretvorili smo ih u prosjake na kontinentu kojem su dali život od samih početaka. A kako god odlučili gledati na povijest, koliko god uvrnutu, nismo učinili ništa dobro za njih. Nismo postupali zakonito, niti smo bili pravedni.
Zahvaljujući bestseleru Ante Tomića starom više od dva desetljeća i njegovoj ekranizaciji pod redateljskom palicom Hrvoja Hribara u popularnu kulturu uvuklo se pitanje koje se možda...
Smeđi babini ćilimi i deke, stari televizori, nepomični namještaj od teškog drva i gobleni na ormarićima u stanovima s ustajalim zapahom socijalizma...