Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
Unutar konteksta trilogije Snovi (Seks, Ljubav) koju film otvara, ključno je zamijetiti da se Seks temama snova i ljubavi bavi jednako, ako ne i više, kao i naslovnom tematikom seksa
Kada se podvuče crta, žanrovski raznovrstan program koji je brojao stotinjak filmova, kao i brojna gostovanja od kojih je, dakako, publiku ponajviše oduševilo ono Stevea Buscemija, mogu se uistinu proglasiti dostojnima punoljetnosti voljenog splitskog festivala.
Određena komotnost u sastavljanju dugometražne sekcije Animafesta - kao posljedica slučajnosti više no lijenosti – ove se godine isplatila. Naime, svojedobnom odlukom o spajanju kratkometražnog i dugometražnog izdanja nakon njihova nedugotrajnog suživota u bijenalnom ritmu, Veliko natjecanje dugometražnog filma, iako formalno na istoj razini, ipak je palo u drugi plan u odnosu na Veliko natjecanje kratkometražnog filma koje je (p)ostalo Animafestov forte, selekcijski brižno odrađeno i potpomognuto časti što se kratkometražni Grand-prix izravno plasira u oskarovsku, od ove godine i u BAFTA utrku. To nipošto ne znači da proteklih godina u dugoj festivalskoj sekciji nismo gledali neka istinska remek-djela.
Ironično je, a i cinično, što film koji kritizira jugoslavenski režim kao totalitaran, u svojoj formi koristi estetiku plakatne agitacije. Autoričin pristup u odabiru glumačke postave je u suštini eugenički: s jedne strane olinjale partijske sablasti na čelu sa zlom smežuranom facom Gorana Grgića, a s druge skupina abnormalno zgodnih mladih muškaraca s prominentnim jagodicama i isturenim čeljustima, u naponu snage i seksipila.
Kao i mnogi Žilnikovi filmovi i Restitucija, ili, San i java stare garde ostavlja dojam dokudrame, filma u kojem se zbilja umjereno modificira postupcima igranog filma, ponajprije glumom naturščika, stvarnih protagonista stvarnih događaja i dramatizacijom, odnosno scenaristički obrađenim i pripremljenim sažimanjem i fokusiranjem zbivanja.
Zanosno hipnotičan cjelovečernji prvijenac kubanskog filmaša Davida Bima (1991), punim imenom David Beltrán i Marí, kako je potpisan na odjavnici, sadrži  prizor antologijske snage, impresivan, fascinantan dvanaestominutni kadar u kojem protagonist, malne goloruk, u močvari ulovi krokodila.
Iako ZagrebDox regiju definira nešto šire, sasvim je logično da su njegovom regionalnom konkurencijom dominirali filmovi iz uže shvaćene regije koju možemo nazvati, ne baš uvijek i svugdje popularno ili politički oportuno, bivšom Jugoslavijom.
Autori filma, redatelj i scenarist Ramljak te scenaristi Drago Hedl i Hrvoje Zovko, uz razvidan doprinos montažera Damira Čučića, zauzeli su jasan i odlučan stav kojim su namjerili zanemariti potencijale senzacionalističkog burkanja i eventualnog bockanja starih rana lako izvedivim udarcima, već su podsjećanju na nemilu tragediju pristupili marnim istraživanjem, predstavljenim u mirnom, staloženom, nehuškačkom, nezapaljivom tonu koji se nadaje pomirljivo objektivnim, staloženim izlaganjem, nepristranim iznošenjem podataka i prisjećanja svjedoka i sudionika vremena i događaja, znalački uvezenih u zaokruženu pripovijest bez nedvojbenog zaključka i bez sretnog svršetka.
Distributerskom voljom ili slučajem se dogodilo da su se u hrvatskim kinima istodobno pojavila dva domaća dugometražna ostvarenja primarno zasnovana na međuigri dvoje glumaca/protagonista. Ta je utemeljenost tek načelna jer zahvaljujući spretnosti i umijeću njihovih redatelja oba – i to svaki na svoj način – čudnovato izlaze iz zamke hermetičnosti, ako istu doživljavamo u pejorativnom kontekstu.
Djelo dinamičnog, bibavog ritma razmjerno pravilno izmjenjuje vizualno i emocionalno uzburkane prizore izraelskih rušilačkih pohoda s prizorima smirenijeg poćuta, ostvarenih u predasima između navala neumoljivih bagera, a u kojima Masaferjaćani, a ponajviše Adra i izraelski mu drug, angažirani posjetitelj Abraham, kontempliraju neizglednu prošlost, sadašnjost i budućnost seljana i vazda napetog izraelsko-palestinskog odnosa, a u kojima će se naći i poneki kadar zamjetnije estetizacije.