Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
Ironično je, a i cinično, što film koji kritizira jugoslavenski režim kao totalitaran, u svojoj formi koristi estetiku plakatne agitacije. Autoričin pristup u odabiru glumačke postave je u suštini eugenički: s jedne strane olinjale partijske sablasti na čelu sa zlom smežuranom facom Gorana Grgića, a s druge skupina abnormalno zgodnih mladih muškaraca s prominentnim jagodicama i isturenim čeljustima, u naponu snage i seksipila.
Kao i mnogi Žilnikovi filmovi i Restitucija, ili, San i java stare garde ostavlja dojam dokudrame, filma u kojem se zbilja umjereno modificira postupcima igranog filma, ponajprije glumom naturščika, stvarnih protagonista stvarnih događaja i dramatizacijom, odnosno scenaristički obrađenim i pripremljenim sažimanjem i fokusiranjem zbivanja.
U Winnipegu smo, Kanadi, u bliskoj budućnosti koja je već nastupila. Tradicionalno suparništvo dvojezične sjevernoameričke države je prevladano: na snježnim ulicama smrznutog grada ne govori se ni engleski ni francuski. U školi za integraciju djeca pokušavaju učiti francuski, ali univerzalni jezik Winnipega jest perzijski jezik, točnije zapadni farsi, službeni jezik Irana. 
Zanosno hipnotičan cjelovečernji prvijenac kubanskog filmaša Davida Bima (1991), punim imenom David Beltrán i Marí, kako je potpisan na odjavnici, sadrži  prizor antologijske snage, impresivan, fascinantan dvanaestominutni kadar u kojem protagonist, malne goloruk, u močvari ulovi krokodila.
Iako ZagrebDox regiju definira nešto šire, sasvim je logično da su njegovom regionalnom konkurencijom dominirali filmovi iz uže shvaćene regije koju možemo nazvati, ne baš uvijek i svugdje popularno ili politički oportuno, bivšom Jugoslavijom.
Autori filma, redatelj i scenarist Ramljak te scenaristi Drago Hedl i Hrvoje Zovko, uz razvidan doprinos montažera Damira Čučića, zauzeli su jasan i odlučan stav kojim su namjerili zanemariti potencijale senzacionalističkog burkanja i eventualnog bockanja starih rana lako izvedivim udarcima, već su podsjećanju na nemilu tragediju pristupili marnim istraživanjem, predstavljenim u mirnom, staloženom, nehuškačkom, nezapaljivom tonu koji se nadaje pomirljivo objektivnim, staloženim izlaganjem, nepristranim iznošenjem podataka i prisjećanja svjedoka i sudionika vremena i događaja, znalački uvezenih u zaokruženu pripovijest bez nedvojbenog zaključka i bez sretnog svršetka.
Distributerskom voljom ili slučajem se dogodilo da su se u hrvatskim kinima istodobno pojavila dva domaća dugometražna ostvarenja primarno zasnovana na međuigri dvoje glumaca/protagonista. Ta je utemeljenost tek načelna jer zahvaljujući spretnosti i umijeću njihovih redatelja oba – i to svaki na svoj način – čudnovato izlaze iz zamke hermetičnosti, ako istu doživljavamo u pejorativnom kontekstu.
Djelo dinamičnog, bibavog ritma razmjerno pravilno izmjenjuje vizualno i emocionalno uzburkane prizore izraelskih rušilačkih pohoda s prizorima smirenijeg poćuta, ostvarenih u predasima između navala neumoljivih bagera, a u kojima Masaferjaćani, a ponajviše Adra i izraelski mu drug, angažirani posjetitelj Abraham, kontempliraju neizglednu prošlost, sadašnjost i budućnost seljana i vazda napetog izraelsko-palestinskog odnosa, a u kojima će se naći i poneki kadar zamjetnije estetizacije.
Danas kanonsko djelo filmske teorije, kojoj je uvelike i odredila put, knjiga Znakovi i značenje u filmu Petera Wollena ipak je u vrijeme objavljivanja predstavljala pionirski pothvat. Sintetizirajući domete strukturalizma i primjenjujući autorsku teoriju, prije svega na niz američkih redatelja, Wollen je "otključao" raspravu o filmskom mediju iz perspektive estetike i kulture općenito.
Mislim da su mi, kad su u pitanju slike koje generira umjetna inteligencija, korisničke želje najveći misterij. Lako za to što je proizvod najčešće poprilično loš; ali zašto bi itko htio da ta slika postoji?