Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
Sveta struja, cjelovečernji redateljski prvijenac gruzijskog snimatelja Tatoa Kotetišvilija, na 72. Pulskom filmskom festivalu prikazan u programu Greater Adria, otpočinje podosta zavodljivim, otprilike trominutnim nepomičnim kadrom.
Još uvijek nije precizirano zašto se improvizirani nasip za obranu od poplava u hrvatskom jeziku (i samo u njemu!) još naziva „zečjim”. U bliskim i srodnim jezicima možda ima sličnih prirodnih fenomena, ali nema termina koji spajaju improvizirane gradnje i dugouhe glodavce. I jednog i drugog, međutim, ima u filmu Zečji nasip Čejen Černić Čanak koji je nakon premijere na Berlinaleu (u sekciji Generation 14Plus namijenjenoj mladeži) i hrvatske distribucije sa skromnim rezultatima zaigrao i na Puli. Ali ne radi se ovdje ni o zečevima, ni o nasipima, iako se sugerira potentna metafora.
U pretrpanoj dvorani Kina Valli 72. Filmskog festivala u Puli, dokumentarni film Blum: Gospodari svoje budućnosti otvorio se zamračenim platnom sa zvučnim kolažom međunarodnih medijskih reportaža.
U dvorcu Veliki Tabor nedaleko od Desinića, 4. je i 5. srpnja održan 23. međunarodni festival kratkog filma, dosad zvan Tabor Film Festival, a od ovog izdanja Tabor New Frame Film Festival.
Unutar konteksta trilogije Snovi (Seks, Ljubav) koju film otvara, ključno je zamijetiti da se Seks temama snova i ljubavi bavi jednako, ako ne i više, kao i naslovnom tematikom seksa
Kada se podvuče crta, žanrovski raznovrstan program koji je brojao stotinjak filmova, kao i brojna gostovanja od kojih je, dakako, publiku ponajviše oduševilo ono Stevea Buscemija, mogu se uistinu proglasiti dostojnima punoljetnosti voljenog splitskog festivala.
Određena komotnost u sastavljanju dugometražne sekcije Animafesta - kao posljedica slučajnosti više no lijenosti – ove se godine isplatila. Naime, svojedobnom odlukom o spajanju kratkometražnog i dugometražnog izdanja nakon njihova nedugotrajnog suživota u bijenalnom ritmu, Veliko natjecanje dugometražnog filma, iako formalno na istoj razini, ipak je palo u drugi plan u odnosu na Veliko natjecanje kratkometražnog filma koje je (p)ostalo Animafestov forte, selekcijski brižno odrađeno i potpomognuto časti što se kratkometražni Grand-prix izravno plasira u oskarovsku, od ove godine i u BAFTA utrku. To nipošto ne znači da proteklih godina u dugoj festivalskoj sekciji nismo gledali neka istinska remek-djela.
Ironično je, a i cinično, što film koji kritizira jugoslavenski režim kao totalitaran, u svojoj formi koristi estetiku plakatne agitacije. Autoričin pristup u odabiru glumačke postave je u suštini eugenički: s jedne strane olinjale partijske sablasti na čelu sa zlom smežuranom facom Gorana Grgića, a s druge skupina abnormalno zgodnih mladih muškaraca s prominentnim jagodicama i isturenim čeljustima, u naponu snage i seksipila.
Kao i mnogi Žilnikovi filmovi i Restitucija, ili, San i java stare garde ostavlja dojam dokudrame, filma u kojem se zbilja umjereno modificira postupcima igranog filma, ponajprije glumom naturščika, stvarnih protagonista stvarnih događaja i dramatizacijom, odnosno scenaristički obrađenim i pripremljenim sažimanjem i fokusiranjem zbivanja.
U Winnipegu smo, Kanadi, u bliskoj budućnosti koja je već nastupila. Tradicionalno suparništvo dvojezične sjevernoameričke države je prevladano: na snježnim ulicama smrznutog grada ne govori se ni engleski ni francuski. U školi za integraciju djeca pokušavaju učiti francuski, ali univerzalni jezik Winnipega jest perzijski jezik, točnije zapadni farsi, službeni jezik Irana.